Tolos u Delfima
.jpg)
Tolos u Delfima je svetilište (hram) Atine Pronije,[1] u obliku kružne građevine sa valjkastim središtem (celomom) opasanim kamenim stubovima, u Olipiji, Grčka.
Izgrađen je između 400. i 360. p. n. e.. Sastojao se od 20 dorskih stubova raspoređenih u prečniku od 14,76 metara i 10 korintskih stubova na unutrašnjem delu. Tri dorska stuba koja su restaurirana, danas dominiraju ovi arheološkim lokalitetom i najpopularnije su mesto u Delfima za fotografisanje turista.
Položaj[uredi | uredi izvor]
Tolos se nalazi oko 800 m od glavnih arheoloških ostataka u Delfima, na padini i zaravni planine Parnas, u okviru polukružne izbočine poznate kao Ferdijade, oko 15 km jugozapadno od grada-luka Kira u Korintskom zalivu i 180 km od Atine.
Stadion u Delfima moglo se prići iz dva pravca: morem preko luke Itea i kopnom preko Beotije, nakon prolaska kroz svetilište Atine Pronije (Pronaia) u Marmariji.
Prva arheološka iskopavanja[uredi | uredi izvor]
Nakon zlanog doba u antičkom i rimskom periodu, Delfi su opljačkane, dok je njegovo blago odneseno, kako bi ukrašavalo gradove njegovih osvajača, međutim, konačni poraz je doživeo 385 godine nove ere, kada je vizantijiski car Teodosije, naredio njegovo ukidanje (zamiranje). Nakon toga niz vekova Delfi su bili potpuno zaboravljeni, kao i mnogi antički gradovi.
Tek u 19. veku javilo se veliko zanimanje francuskih arheologa za Delfe.Prva iskopavanja u Delfima započela je Laurent 1838. godine, dok su obimnija istraživanja i iskopavanja nastavljena u 1892. godini i sa prekidima su trajala sve do 1939. godine.
Među istraživačima posebno su se istakli „đaci” francuske arheološke škole u Atini: J. Bousquet, P. Amandry i drugi.[2]
U Delfima ne postoji nikakav trag o urbanističkim izmenama ili rušenjima od prvih arheoloških otkrića. U ovom, kao i u drugim svetilištima dodavani su novi arheološki lokaliteti ali se, ili nije nikad diralo u njihovu autentičnost, ili se popravljalo i verno rekontruisalo ono što bi vreme, nemarnost ili prirodne nepogode oštetile.[3]
Kraća istorija Delfa[uredi | uredi izvor]
Delfi se kao selo javljaju već u rano bronzano doba, uporedo sa naseljima kao što su Tirint, Mikena, Orhomenos (Beotija) i druga. Vrlo rano postali su mesto kulta. Bilo je to u kasnomikenskom periodu, koje je pripadalo božanstvima Geji i Posejdonu.[4]
Grci su Delfe smatrali ne samo središtem Helade nego i sveta. Kao svetilište i središte Apolonovog kulta u antici, prihvata se od 8. veka p. n . e. Ovo svetilište je pronelo slavu Delfa po čitavom antičkom svetu, jer se sa njim nije moglo meriti ni jedno drugo proročište, pa ni ono Zevsovo u Dodoni u Epiru, niti ono u Didimi u Maloj Aziji.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Sagrađen je od parskog mermera između 400. i 375. godine p. n. e. Prema zapisima rimskog arhitekte Vitruvije gradnja tolosa obavljena je po nacrtima arhitekta, Teodora Fokidskog iz Male Azije.[5]
Arhitektura[uredi | uredi izvor]
Tolos je kružni hram, koji je u onom periodu svakako bio najlpša građevina kultnog svetilišta u Delfima.
.jpg)
Još pre nego se dođe u njegovu blizinu uočavaju se tri markantna kamena stuba, koji nose deo arhitrava i friza. Do danas je sačuvana kružna baza tolosa, prečnika 13,5 m i tri stuba, oko kojih se nalaze još nekoliko fragmenata poređanih dorskih stubova, od 20 koliko ih je ukupno prvobitno bilo ugrađeno.
U unutrašnjosti tolosa, uz zidove kružne osnove prečnika 8,60 m, nalazilo se 10 korintskih stubova od tamnog eleuzinskog krečnjaka.
Hram je spolja bio ukrašen sa dva reljefna friza.
- Većeg — na kome su prikazane amazonomahije i kentauromahije
- Manjeg — sa junačkim delima Herakla i Tezeja.
Novina u organizacija skromnoga unutrašnjeg prostora bila je primena korintskog stila na 10 stubova, koji dodiruju, ali nisu priljubljeni za zid i stoje na visokom postolju od tamnoga krečnjaka iz Eleuzije. Ovakva struktura krečnjak vidljivo odudara od belog pentelikonskog mermera, od kojeg su bili isklesani.
Dorski friz (koji je ponovljen i na celom spoljašnjem zidu cele), plafon i odvodi za kišnicu otkrivaju dekorativnu intenciju i uvode koine i arhitektonska i umetnička obeležja helenističkog razdoblja.[6][7][8]
Ulaz u celom (središte) bio je na južnoj strani, gde su još vidljivi ostaci praga.
Krov je bio šatorast (u dva nivoa), prepokriven crepovima (pločama od mermera) kojima su bile pokrivene i akroterije koje su ukrašavale krov tolosa.
Friz i svi ukrasni elementi tolosa izloženi su u muzeju.
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Demangel, G., Daux, G.,(1923), Le sanctuaire d'Athéna Pronaia, Fasc.I: Les temples de tuf, Paris
- ^ A. Juric, Grčka od mitova do antičkih spomenika, str. 325.
- ^ Furio Durando, Drevna Grčka, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999, str. 207.
- ^ Pinsent, John, Grčka mitologija, Otokar Keršovani, Opatija, 1990.
- ^ „Marcus Vitruvius Pollio: de Architectura, Book VII”. University of Chicago. Pristupljeno 21. 6. 2017.
- ^ „Ροζίνα Κολώνια, Το Αρχαιολογικό Μουσείο Δελφών, Κοινωφελές Ίδρυμα Ιωάννη Σ. Λάτση, Ολκός, 2006, σελ. 307.”. Arhivirano iz originala 08. 04. 2015. g. Pristupljeno 21. 06. 2017.
- ^ Βαγγέλη Πεντάζου - Μαρίας Σαρλά, Δελφοί, Β. Γιαννίκος - Β. Καλδής Ο.Ε., 1984, σελ. 138 - 139.
- ^ Πάνος Βαλαβάνης, Ιερά και Αγώνες στην Αρχαία Ελλάδα. Ολυμπία – Δελφοί – Ίσθμια – Νέμεα – Αθήνα, Αθήνα, 2004
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Tolos Atine Pronije - Emily VerMeulen, Coastal Carolina University (jezik: engleski)
 |  | ||
| Međunarodne | |
|---|---|
| Državne | |
