Ulica kralja Milutina (Beograd)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ulica
kralja Milutina
Opština Vračar
Početak Krunska ulica
Kraj Pasterova ulica
Dužina 1100 m
Stvorena 1872
Nazvana 1992
Stari nazivi Ulica Orlovića, Milutinova,Cara Haila Selasija

Ulica kralja Milutina je ulica na Vračaru, u Beogradu. Prostire se od Krunske ulice do Pasterove ulice. Ulica je dobila naziv po srpskom kralju Stefanu Urošu II Milutinu Nemanjiću, mlađem sinu Uroša I i Jelene Anžujske.

Ulica je dugačka 1100 metara.

Ime ulice[uredi | uredi izvor]

Ulica kralja Milutina se pružala od Tiršove ulice do Bulevara kralja Aleksandra (1896—1931).

Pređašnji nazivi:


Potonji nazivi:

Sadašnje ime je dobila 1992. godine.[1]


Ulicom kralja Milutina[uredi | uredi izvor]

U ulici kralja Milutina nalaze se mnogobrojni objekti proglašeni za spomenike kulture, kao i mnoge značajne institucije.


br. 5

Dom braće Krstić, sagrađen je krajem 19. veka. U ovoj zgradi rođeni su poznati arhitekti Petar i Branko Krstić. Pripadali su grupi arhitekata modernog pravca. [2]

br. 10

Osnovna škola „Vladislav Ribnikar”

br. 25

Zgrada Državne hemijske laboratorije predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture. Podignuta je 1882. godine. [3]

br. 33

Kuća Josifa Šojata predstavlja jedno od značajnih ostvarenja arhitekate Milana Zlokovića. Građena je u periodu od 1926. do 1927. godine i uvrštena u spomenik kulture Srbije. [4]

br. 52

Zavod za psihofiziološke poremećaje i govornu patologiju "Prof. dr Cvetko Brajović"osnovan je 1971. godine. Bavi se prevencijom, dijagnostikom, habilitacijom i rehabilitacijom dece i odraslih osoba sa različitim teškoćama u psihofiziološkom i govorno-jezičkom funkcionisanju.[5]

Susedne ulice[uredi | uredi izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Leko, Milan (2003). Beogradske ulice i trgovi. Beograd: ZUNS. ISBN 86-17-10816-9. 
  2. ^ „Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda”. 
  3. ^ „Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograd”. 
  4. ^ Vicić, Snežana (2008). Dobro došli na Vračar. Beograd. str. 80. ISBN 978-86-908515-4-6. 
  5. ^ „Zavod za psihofiziološke poremećaje i govornu patologiju"Prof. dr Cvetko Brajović". 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]