Feminizam jednakosti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Feminizam jednakosti (engl. Equality feminism) feministički je pravac koji insistira na sličnostima između muškog i ženskog pola i čiji je krajnji cilj ravnopravnost polova u svim sferama života. Pod time se podrazumeva ekonomska i politička ravnopravnost, ravnopravnost na radnom mestu, sloboda od opresivnih rodnih stereotipa i postizanje rodno neutralnog pogleda na svet.[1]

Feministička teorija teži ka tome da promoviše status žene kao jednake i ravnopravne muškarcu. Sledbenici feminizma jednakosti ne poriču da su muškarci i žene biološki i anatomski različiti, ali smatraju da je na psihološkom nivou ljudska priroda androgina tj. rodno neutralna. Oni smatraju da muškarci i žene imaju jednaku sposobnost razmišljanja, ostvarivanja ciljeva i postizanja uspeha, kako u porodičnom domu, tako i na radnom mestu.

Meri Vulstonkraft

Ovo je bila dominantna struja feminizma nakon objavljivanja dela „Odbrana prava žena“ (engl. A Vindication of the Rights of Women) Meri Vulstonkraft 1792. godine. Vulstonkraftova je iznela stav da žene po svojoj prirodi nisu inferiorne muškarcima i da se jednakost polova manifestuje kroz jednako pravo na obrazovanje i zaposlenje.[2] Kasnije su se kao najznačajnije sledbenice ovog pravca feminizma istakle Simon de Bovoar, liderke Konvencije u Seneka Folsu, Elizabet Kejdi Stanton, Lukrecija Mot, Suzan B. Entoni, Beti Fridan i Glorija Stajnem.

Iako je feminizam jednakosti bio dominantan tokom 19. i 20. veka, osamedesetih i devedesetih godina 20. veka počela je da se razvija suprotna ideologija poznata pod nazivom feminizam različitosti, čiji je fokus na suštinskim razlikama između muškaraca i žena.[3] Pristalice ovog pravca feminizma smatraju da žene treba da slave svoju ženstvenost, a fokus je na tradicionalnim osobinama, kao što su empatija, negovanje i briga.[4]

Izvori[uredi | uredi izvor]