Pređi na sadržaj

Hematin

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Struktura hematina

Hematin (feriprotoporfirin IX) je tamnoplavi ili braon pigment koji u sebi sadrži gvožđe u feri stanju, dobijen oksidacijom hemijske grupe hema.[1] Ovaj hemijski derivat hemoglobina nastaje uklanjanjem proteinskog dela molekula i oksidacijom atoma gvožđa iz fero u feri formu.[2]

Alterantivni nazivi[uredi | uredi izvor]

Ferihem, hematozin, hidroksihemin, oksihem, fenodin ili oksihemohromogen,

Opšte informacije[uredi | uredi izvor]

Hematin inhibira sintezu porfirina i stimuliše sintezu globina. Komponenta je citohroma i peroksidaza, a koristi se i kao reagens.

Primena u terapiji[uredi | uredi izvor]

Neki paraziti pretvaraju hem u hematin, koji se biokristališe da bi sprečio toksičnost hema. Takav je slučaj sa malarijskim parazitom Plasmodium-om i Schistosoma manson.[3]​ Hematin se oslobađa iz hemoglobina tokom njegove degradacije u vakuoli za hranu malarijskih parazita i detoksificira se polimerizacijom u oblik beta-hematina koji se naziva hemozoin, ili malarijski pigment. Ovaj proces je nezavisan od proteina in vitro. Hinolinski antimalarijski šizonticidi u krvi se akumuliraju u vakuoli hrane i mogu inhibirati polimerizaciju hematina vezivanjem za hematin i sprečavanjem njegovog uključivanja u rastući lanac hemozoina. Smatra se da je otpornost na lekove na hinoline posledica smanjene akumulacije leka u vakuoli hrane. Kako neki hinolini prevazilaze ovu otpornost, hinolini, kao klasa, ostaju potencijalni izvor budućih antimalarijskih lekova.[4]

Hematina je zajedno sa glukozom standardni je lek protiv porfirije, heterogene grupe retkih metaboličkih bolesti. Prema istraživanjima hematin je u porfiriji smanjio izlučivanje porfirina i prekursora u mokraći kod svih pacijenata za približno 50% vrednostiod one pre primene hematina. Takođe je potisnuo aktivnost sintaze delta-aminolaevulinske kiseline, enzima biosinteze hema koji kontroliše brzinu, u perifernim leukocitima kod sedam od devet pacijenata kod koji su praćeni.[5]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ PubChem. „Haematin”. pubchem.ncbi.nlm.nih.gov (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2024-05-27. 
  2. ^ Law, Jonathan LawJonathan; Martin, Elizabeth MartinElizabeth (2020-02-27), Law, Jonathan; Martin, Elizabeth, ur., haematin (na jeziku: engleski), Oxford University Press, ISBN 978-0-19-883661-2, doi:10.1093/acref/9780198836612.001.0001/acref-9780198836612-e-4243, Pristupljeno 2024-05-27 
  3. ^ Moore, G. A.; Homewood, C. A.; Gilles, H. M. (1975). „A comparison of pigment fromSchistosoma mansoniandPlasmodium berghei. Annals of Tropical Medicine & Parasitology. 69 (3): 373—374. ISSN 0003-4983. doi:10.1080/00034983.1975.11687021. 
  4. ^ Ridley, R. G.; Dorn, A.; Vippagunta, S. R.; Vennerstrom, J. L. (1997). „Haematin (haem) polymerization and its inhibition by quinoline antimalarials”. Annals of Tropical Medicine and Parasitology. 91 (5): 559—566. ISSN 0003-4983. PMID 9329993. doi:10.1080/00034989760932. 
  5. ^ „Treatment with Haematin in Acute Hepatic Porphyria”. QJM: An International Journal of Medicine. 1981. ISSN 1460-2393. doi:10.1093/oxfordjournals.qjmed.a067678. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).