Crkvena porta

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Deo crkvene porte crkva Sv. Ilije iz 1888. godine i obnovljena crkva brvnara Svetih četrdeset mučenika iz 1823. godine

Crkvena porta ili crkveno dvorište je ograđeni prostor sa kapijom oko pravoslavne crkve ili manastira.

Namena i infrastruktura[uredi | uredi izvor]

Pored osnovnog hrišćanskog simbolizma čija je funkcija bila uspostavljanje granice između sakralnog prostora koji okružuje crkvu (parohijsku, manastirsku) i svetovnog prostora,812 ograđena porta imala je i praktičnu, ali i zaštitnu namenu. Naime kako su mnoge crkve i manastiri bili van sela i gradova, često bi da nisu imale ograđenu portu izložene šumskim zverima i stoci puštenoj na slobodnu ispašu.[1]

Unutar crkvena porte se obično nalazilo:

  • groblje,
  • zvonik ukoliko ga je bilo,
  • škola i stan za učitelja,
  • stan za sveštenika,
  • konak za posetioce,
  • parohijski muzej
  • ćelije za monahe ili monahinje,
  • razne pomoćne zgrade (trpezarija, podrum, kuhinja, različite ostave, rakijdžinica (vinski podrum) itd.

Pored crkve u sastavu porta nalazila se i zvonara. Međutim kako mnoge crkve nisu imale zvonaru umesto njih su korišćena klepetala, ili su zvona postavljana na samu crkvu. Ima crkava i sa više zvona različiti veličine i zvuka. Zvonici su podizani ispred crkve u formi drvenih konstrukcija – čardaka na 4 stuba, u koje su smeštana zvona, ili od tvrdog materijala ozidane zvonare.[2][3][4]

Kompleks objekata u crkvenoj porti: 1. Crkva Vavedenje Svete Bogorodice 2. Zvonara 3. Stari manastirski konak 4. Manastirska česma 5. Letnja kujna i trpezarija 6. Novi manastirski konak 7. Ekonomske zgrade 8. Vila Persida

Ustrojstva o crkvenoj porti i njenoj nameni[uredi | uredi izvor]

Mitropolit Mojsije u svoj Uredbi iz 1724. među prvima je definisao ustrojstvo crkvene porte

Prema Uredbi iz 1724. mitropolit Mojsije je kao obavezu sveštenika naveo da je on dužan da se stara o podizanju crkve u svakoj parohiji, kao i da ona ne bude niska i tesna kao u vreme turske vladavine, već što je moguće šira i duža...i da crkva, između ostalih stvari, treba da ima zvono i ograđenu portu.[5][6]

Da bi se regulisalo sahranjivanje na groblju unutar crkvene porte u novim Svešteničkim pravilima u tač. 40, koje je 1733. godine izdao mitropolit Vikentije Jovanović, stoji...

samo se sveštenicima dozvoljava sahranjivanje u crkvenoj porti, dok su parohijani imali da se sahranjuju na seoskim i varoškim grobljima.[7]

Donošenjem ovog pravila s početka 18. veka želelo s estati na put masovnoj pojavi sahranjivanja u portama koje su postale tako stešnjena da brojnim grobovima od kojih je pol stojala u polju.[8]

Kulturno-istorijski značaj[uredi | uredi izvor]

Kompleks crkvene porte sa crkvom danas predstavlja nemerljivo značajno spomeničko nasleđe. Ovaj često dobro hronološki, oblikovan i primarno funkcionalno raznorodan kompleks, čini homogenu celinu čije ukupne vrednosti nadilaze pojedinačna značenja sakralnog objekata, koji opasuju.

Takođe, ovaj prostor je i svojevrstan prikaz sprovedenih građevinskih i drugih zahvata koji daju mogućnost da se čitaju metodološki koncepti zastupljeni u različitim vremenskim razdobljima, i na osnovu njih prave analize i komparacije, odnosno pored kulturnog crkvena porta predstavlja i značajan istorijski, stručni, edukativni potencijal.

Porta manastira Hilandara je najbolji primer dobro hronološki, oblikovanog i primarno funkcionalnog raznorodnog kompleksa, koji čini homogenu celinu čije ukupne vrednosti nadilaze pojedinačna značenja sakralnog objekata, koji opasuju

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ D. Ruvarac, Mitropolija beogradska, str. 104.
  2. ^ G. Vitković, Izveštaj Maksima Radkovića str.129, 181;
  3. ^ D. Ruvarac, Mitropolija beogradska, str. 102;
  4. ^ R. Grujić, Prilozi za istoriju Srbije, str. 160
  5. ^ Ana R. Milošević, Vizuelna kultura Srbije pod austrijskom vlašću (1718-1739), doktorska disertacija, Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet Beograd, 2016. str. 178
  6. ^ D. Ruvarac, Mojsije Petrović, mitropolit 1713-1730., Prilog istoriji Srpske crkve, Spomenik SKA HHHIV. 1898. str. 199.
  7. ^ Beseda, Novi Sad 1868, 208.
  8. ^ G. Vitković, Izveštaj Maksima Radkovića, str. 203