3C 273

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

3C 273
Kvazar 3C 273 snimljen pomoću HST[1]
Opservacioni podaci (epoha J2000)
SazvežđeDevica
Rektascenzija12h 29m 06.7s[2]
Deklinacija+02° 03′ 09″[2]
Crveni pomak0,158339 ± 0,000067[2]
Rastojanje2,443 Gly (749 Mpc)[3][4] (svetlosna udaljenost)
1,80+0,32
−0,28
 Gly
 (552+97
−79
 Mpc
)[5] (rastojanje paralakse)
TipBlazar; Sy1[2]
Prividna magnituda (V)12,9[2]
Značajne karakteristikeoptički najsjajniji kvazar, prvi spektar kvazara
Druge oznake
PGC 41121[2] i HIP 60936
Vidi još: Kvazar, Spisak kvazara

3C 273 je kvazar lociran u sazviježđu Djevica.[2] To je bio prvi kvazar koji je ikada identifikovan.

To je optički najscjetliji kvazar na nebu sa Zemlje (m ~12.9), i jedan od najbližih sa crvenim pomakom, z, of 0.158.[6] Svetlostna udaljenost od DL = 749 Mpc (2,4 Gly) može se izračunati iz z.[4] To je ujedno i jedan od najsjajnijih poznatih kvazara, sa magnitudom od −26.7,[7] što znači da ako bi bio udaljen od Poluksa (~10 parseka) na nebu bi se činilo gotovo jednako sjajno kao i Sunce. Kako je sunčeva magnituda 4.83, to znači da je kvazar preko 4 triliona puta svjetliji od Sunca na vidljivim talasnim dužinama. Masa njegove centralne crne rupe izmjerena je na 886 ± 187 miliona solarnih masa pomoću mape širokog spektra emisije.[8]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Ime označava da je to bio 273. objekat Trećeg Kembridž kataloga radio izvora (3C), objavljenog 1959. Nakon što su tačni položaji dobijeni korišćenjem lunarne okultacije koju je obavljao Ciril Hazard na Radio-teleskopu Parkes,[9] radio izvor je brzo povezan sa optičkim duplikatom, neriješenim zvjezdanim objektom. 1963. Maarten Schmidt[6] i Bev Oke[10] u časopisu Nature objavio je par radova u kojima se izvještava da 3C 273 ima značajni crveni pomak od 0,158, postavljajući ga na nekoliko milijardi svetlosnih godina.

Prije otkrića 3C 273, nekoliko drugih radio izvora bilo je povezano sa optičkim duplikatima, prvi je bio 3C 48. Takođe, mnoge aktivne galaksije su pogrešno identifikovane kao promjenljive zvezde, uključujući poznate BL Lac, W Com i AU CVn. Međutim, nije bilo razumljivo šta su ti objekti jer su njihovi spektri bili drugačiji od spektra bilo koje poznate zvijezde. Njegov spektar nije nalik onom normalne zvijezde sa tipičnim zvjezdanim elementima. 3C 273 bio je prvi objekat koji je identifikovan kao kvazar - izuzetno blistav objekat na astronomskoj udaljenosti.

3C 273 slikan od strane Hablove napredne kamere za gledanje. Svjetlost iz sjajnog jezgra kvazara blokira koronograf tako da se okolna galaksija domaćina lakše vidi. Credit: NASA/ESA.

3C 273 je radio-glasni kvazar, a bio je i jedan od prvih ekstragalaktičkih izvora rendgenskih zraka otkriven 1970. Međutim, i do današnjeg dana, proces koji izaziva emisiju rendgenskih zraka je kontroverzan[4] Osvijetljenost je promjenljiva na gotovo svakoj talasnoj dužini, od radio talasa do gama zraka u vremenskim razmacima od nekoliko dana do decenija. Polarizacija sa slučajnom orijentacijom primjećena je u radio, infracrvenom i optičkom svjetlu koje se emituje iz mlaznice velikog obima; te emisije su stoga gotovo sigurno sinhrotronske prirode,[4] zračenja koja nastaje mlazom naelektrisanih čestica koje se kreću relativističkim brzinama. Vjeruje se da su takvi mlazovi nastali interakcijom centralne crne rupe i diska za izbacivanje. VLBI radio osmatranja 3C 273 otkrila su pravilno kretanje nekih od područja koja emituju radio, nadalje sugerišući prisustvo relativističkih mlaznica materijala.[11][12]

Galaksija domaćin[uredi | uredi izvor]

3C 273 leži u centru gigantske eliptične galaksije sa prividnom magnitudom od 16 i prividnom veličinom od 30 lučnih sekundi.[13]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Best image of bright quasar 3C 273”. ESA/Hubble Picture of the Week. Pristupljeno 20. 11. 2013. 
  2. ^ a b v g d đ e „NASA/IPAC Extragalactic Database”. Results for 3C 273. Pristupljeno 2006-10-26. 
  3. ^ „3C 273”. XJET: X-Ray Emission from Extragalactic Radio Jets. 2008-01-11. Pristupljeno 2010-04-05. 
  4. ^ a b v g Uchiyama, Yasunobu; Urry, C. Megan; Cheung, C. C.; Jester, Sebastian; Van Duyne, Jeffrey; Coppi, Paolo; et al. (2006). „Shedding New Light on the 3C 273 Jet with the Spitzer Space Telescope”. The Astrophysical Journal. 648 (2): 910—921. Bibcode:2006ApJ...648..910U. arXiv:astro-ph/0605530Slobodan pristup. doi:10.1086/505964. 
  5. ^ Wang, Jian-Min; Songsheng, Yu-Yang; Li, Yan-Rong; Du, Pu; Zhang, Zhi-Xiang (januar 2020). „A parallax distance to 3C 273 through spectroastrometry and reverberation mapping”. Nature Astronomy. 4 (5): 517—525. Bibcode:2020NatAs...4..517W. arXiv:1906.08417Slobodan pristup. doi:10.1038/s41550-019-0979-5. 
  6. ^ a b Schmidt, M. (1963). „3C 273 : A Star-Like Object with Large Red-Shift”. Nature. 197 (4872): 1040. Bibcode:1963Natur.197.1040S. doi:10.1038/1971040a0. 
  7. ^ „The Quasi-Stellar Radio Sources 3C 48 and 3C 273”. The Astrophysical Journal. Bibcode:1964ApJ...140....1G. doi:10.1086/147889. Pristupljeno 25. 4. 2014. 
  8. ^ Peterson, B. M.; Ferrarese, L.; Gilbert, K. M.; Kaspi, S.; Malkan, M. A.; Maoz,D.; et al. (2004). „Central Masses of AGNs. II.”. The Astrophysical Journal. 613 (2): 682—699. Bibcode:2004ApJ...613..682P. arXiv:astro-ph/0407299Slobodan pristup. doi:10.1086/423269. 
  9. ^ Hazard, C.; Mackey, M. B.; Shimmins, A. J. (1963). „Investigation of the Radio Source 3C273 by the method of Lunar Occultations”. Nature. 197 (4872): 1037. Bibcode:1963Natur.197.1037H. doi:10.1038/1971037a0. 
  10. ^ Oke, J. B. (1963). „Absolute Energy Distribution in the Optical Spectrum of 3C 273”. Nature. 197 (4872): 1040. Bibcode:1963Natur.197.1040O. doi:10.1038/1971040b0. 
  11. ^ Pearson, T. J.; Unwin, S. C.; Cohen, M. H.; Linfield, R. P.; Readhead, A. C. S.; Seielstad, G. A.; Simon, R. S.; Walker, R. C. (1981). „Superluminal expansion of quasar 3C273”. Nature. 290 (5805): 365. Bibcode:1981Natur.290..365P. doi:10.1038/290365a0. 
  12. ^ Davis, R. J.; Unwin, S. C.; Muxlow, T. W. B. (1991). „Large-scale superluminal motion in the quasar 3C273”. Nature. 354 (6352): 374. Bibcode:1991Natur.354..374D. doi:10.1038/354374a0. 
  13. ^ Bahcall, John N.; Kirhakos, Sofia; Saxe, David H.; Schneider, Donald P. (1997). „Hubble Space Telescope Images of a Sample of 20 Nearby Luminous Quasars”. The Astrophysical Journal. 479: 642. Bibcode:1997ApJ...479..642B. arXiv:astro-ph/9611163Slobodan pristup. doi:10.1086/303926. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]