Корисник:Djelicdragana/песак
Južnoamerički bukavac (Botaurus pinnatus) je veliki pripadnik porodice čaplji koji živi u tropskim područjima Novog sveta. Kao i drugi bukavci roda Botaurus, perje mu je uglavnom smeđe i prugasto. Iako je rasprostranjena vrsta, retko se viđa - verovatno zbog toga što se dobro uklapa u okolinu - i njegovo ponašanje ostaje slabo poznato.
Opis[уреди | уреди извор]
Južnoamerički bukavac je velika čaplja, veličine 63,5-76 cm i teži oko 800 g. Oba pola slično izgledaju, ali ženke su manje od mužjaka i imaju smeđi umesto crnog repa.[1]
I odrasli i mladunci su svetlosmeđi i jako išarani prugama. Mladunci su više crvenkasti. Grlo je belo bez šara, iznad vrata je umesto bele boje jako isprugano bledom smeđom, a ostatak vrata je svetlosmeđ s tankim crnim prugicama. Grudi i stomak su beli s bledosmeđim prugama, dok su leđa svetlosmeđa, snažno isprugana crnom. Letna pera su crna kod mužjaka i smeđa u ženki.[2]
Kljun je kratak i snažan, žućkaste boje. Gola koža na licu je svetložuta, sa smeđom linijom na početku kljuna. Noge su zelenkastožute, a šarenica je žuta.
Glasanje[уреди | уреди извор]
Ako je uzbuđen, južnoamerički bukavac ispušta rawk-rawk-rawk zvukove. Tokom sezone parenja mužjak "bubnja" u suton i u noć
Taksonomija i sistematika[уреди | уреди извор]
Njemački prirodoslovac Johann Georg Wagler, koji je prvi opisao ovu vrstu 1829., svrstao ga je u rod Ardea. Ponekada se navodi kao ista vrsta kao i američki bukavac (B. lentiginosus), dok drugi autori smatraju celi rod Botaurus jednom vrstom.
Trenutno postoje dve priznate podvrste koje deli rupa u Srednjoj Americi:
- Botaurus pinnatus caribaeus (Dickerman, 1961.) – Istočni Meksiko, Beliz i (retko) Gvatemala.
U proeku duži kljun, kraća krila i rep, bleđi, manje pruga na vratu.
- Botaurus pinnatus pinnatus (Wagler, 1829.) – jugoistok Nikaragve do Ekvadora i Gvinea, južno kroz Brazil do Paragvaja i sjeveroistočne Argentine.
U proseku duži kljun, duža krila i rep, tamniji, više pruga na vratu.
Rasprostranjenost i ponašanje[уреди | уреди извор]
Naziv "južnoamerički bukavac" i ne pristaje baš najbolje ovoj ptici, jer živi severno čak do juga Meksika. Njegov region je od jugoistočnog Meksika do severne Argentine, a ponekada je opažen u Gvatemali i nikada u Hondurasu. Pojavljuje se uglavnom u nižim regijama, ali je viđen na visini od 2 600 m nadmorske visine.
Može se naći u raznim slatkovodnim staništima, uključujući guste trščake, poplavljene travnjake s visokom travom i močvare. Vegetacija koja tu preovladava su visoke trave oštrice (Cyperaceae), vodeni zumbuli (Eichornia), site (Juncus), obične trske (Pharagmites) ili rogoz (Typha). Takođe će iskoristiti plantaže pirinča i šećerne trske kao stanište.
Južonoamerički bukavac je uglavnom noćna ptica. Iako je uglavnom solitaran, može se okupiti u malene grupe na omiljenim mestima za hranjenje. Kada je uplašen, ukoči se i čučne s glavom uperenom prema gore, dovoljno visoko da može videti pretnju. Obično pobegne samo ako neprijatelj priđe jako blizu.
Procenjena populacija je nepoznata. Zbog velike rasprostranjenosti smatra se najmanje ugroženim, po IUCN-u.
Ishrana[уреди | уреди извор]
shrana mu je raznolika, sastoji se od riba (uključujući i jegulje), gmazova, vodozemaca, člankonožaca i malih sisavaca (jede čak i mlade marmozete). Strpljiv je lovac i često stoji nepokretno dugo vremena dok čeka da mu se plen dovoljno približi.
Razmnožavanje[уреди | уреди извор]
Uobičajeno za potporodicu Botaurinae (ali što nije uobičajeno za većinu drugih čaplji), južnoamerički bukavac se razmnožava solitarno. Svoje gnezdo, platformu ili plitku posudu od biljnog materijala, gradi među gustom vegetacijom nisko iznad površine vode. Ženka nosi dva do tri maslinastosmeđa jajeta i smatra se da ih samo ona inkubira. Skoro nikada se ne razmnožavaju izvan vlažne sezone.