Корисник:NenadVasiljevic258/песак

С Википедије, слободне енциклопедије
Rt Arkona danas
Rt Arkona danas, slika 1
Jaromarsburg
Arkona
Hram i utvrđenje
DržavaRepublika Nemačka
OstrvoRugen
OsnovanIzmeđu 936. i 965. godine
Osvojen15. jun 1168.
Надморска висина66 m (217 ft)
Становништво Slovensko pleme Rujanci(Rujani)


Jaromarsburg je naziv za staroslovensko svetilište koje se nalazilo na rtu Arkona, na ostrvu Rugen(Rügen), u današnjoj Federalnoj Republici Nemačkoj. Ostrvo je naseljavalo slovensko pleme Rujanci (Rujani) koji su ga nazivali Rujan (pretpostavlja se po cvetu Ruja koji je rastao po celom ostrvu). Svetilište je bilo posvećeno slovenskom bogu Svetovidu (Svetovit, Svantevit, Svantevid), zaštićeno morem sa dve strane i sa treće tvrđavskim bedemom, bilo je korišćeno od 9. do 12. veka kada su ga, 1168. godine, pokorili Danci na čelu sa kraljem Valdemarom I.

Ime[уреди | уреди извор]

Rt Arkona danas, img2
Rt Arkona danas, slika 2

Ime Jaromarsburg je izvedeno iz imena Rujanskog princa Jaromara I, koji je vladao Rujanom nakon smrti svog brata Tetislava (poslednji put spomenutog 1170.) u periodu nakon Danskog osvajanja i pokatoličavanja ostrvskog stanovništva. Neki istoričari su smatrali da je Jaromarsburg drugačije izgovaranje za Jomsburg, izgubljeni Vikingško-slovenski grad, jer su ova dva mesta bila nedaleko jedan od drugog. Međutim, ne postoji dovoljno dokaza da se ova teorija potvrdi.[1]

Kroz istoriju se termin "Arkona" (Arcun, Arkún, Arcune, Arcon, Archon, Archona, Orcunde,...) mnogo češće upotrebljavao za opis ovog mesta.

Poreklo imena Arkona je i dalje nepoznato. Mnogi smatraju da nije poteklo iz slovenskog jezika jer Sloveni tada nisu imali mnogo imena koja počinju znakom "A", te da je verovatnije da je taj naziv potekao iz nemačkog ili latinskog koji su češće koristili "A" na početku svojih imena.

Na osnovu svojih lingvističkih istraživanja sličnih promena, autor František Adolf Šubert u svom delu: Rujana, Vitov, Arkona (Rujana, Wittow, Arkona): smatra da je originalan naziv mesta bio Jarkun (Jarkun, Jarkuon or Jarkůn). On je izveo svoje zaključke na osnovu opisa hrama u Arkoni koji je napisao Saks Gramatik (Saxo Grammaticus). Naime, Gramatik je u svojim spisima spomenuo kako je krov hrama bio obojen jarkom crvenom bojom (tipično za Slovene) i kako je kao takav pravio veliki kontrast u odnosu na bele krečnjačke litice i plavo more. Pridodat tome, Jaromarsburg nosi isti koren od *jarъ sa dodatim nemačkim burg (zamak).

Još jedan istraživač, J. Jakob, smatrao je da je ime mesta Jarkun, ali je imao drugačiju teoriju. Ona je glasila da je ime sastavljeno od dve reči: Jarý koń, što bi značilo jak, ili najbolji konj (po svetom belom konju koji se čuvao u Arkoni i za koga se verovalo da pripada Svetovidu). Međutim, i drugi slovenski hramovi su gajili svete konje, a Šubert smatra da Svetovidov konj nije dovoljan razlog da se nazove ovako važno svetilište po njemu.

Dr Bejersdorf (Dr. Beyersdorf) je verovao da je prvobitno ime bilo Hargan (od harga), ne slovensko, već nemačko ime i da je pre Rujanaca mesto pripadalo plemenu Holmrug i da su Rujanci samo zadržali ime, malo promenjeno u Arkun. Ova terija je moguća, s obzirom da gotska reč "arkina", znači "sveto", "čisto". Ostaje pitanje zašto bi Rujanci prihvatili takvo neslovensko ime kada su sva naselja u blizini Arkone nosila očigledne slovenske nazive.[2]

Opis lokacije[уреди | уреди извор]

Saks Gramatik opisuje hram u Arkoni na sledeći način:

"Usred grada bejaše jedno mesto na kojem se uzdizao jedan vrlo lep drveni hram, poštovan ne samo po veličanstvenosti njegovog kulta nego i po idolu koji je u sebi skrivao. Spoljašnost ovoga hrama bila je ukrašena divnim grubo obojenim drvorezom (accurato celamine) koji predstavlja razne predmete. U njega se ulazi samo kroz jedna vrata. Oko samog hrama bejaše dvostuka ograda: spoljna ograda je bila pokrivena crvenim krovom, unutrašnja je sastavljena iz zastora koji drže četiri koca, a sa spoljnom ogradom se dodirivala samo krovom. U zgradi bejaše grdan idol, mnogo veći nego u prirodi; imao je četvora vrata i četiri glave, dve spreda, a dve s leđa; i spreda i pozadi izgleda da jedna gleda na desnu, a druga na levu stranu. Brada je obrijana, kosa ošišana kao što nose Rujanci; u desnoj ruci drži jedan rog napravljen od raznih metala; svake godine ga sveštenik puni vinom (mero); i po stanju ovoga pića, on je predskazivao žetvu te godine. Leva ruka drži jedan luk spušten niz telo. Jedna mantija pokriva idolovo telo i spušta se do nogu. Idol bejaše sagrađen od raznih drveća i tako vešto spojenih da se sastavak mogao primetiti tek posle najpažljivijeg ispitivanja. Noge su se opirale o zemlju ali se ne vidi kako je za nju bio utvrđen. Pored idola vidi se: jedna uzda, sedlo i drugi razni znaci božanstva. Naročito su se divili jednom kolosalnom maču, čija kanija i balčak behu od srebra i vrlo značajno izrezani."[3]

Valjalo bi dodati da su zidovi u hramu bili prekriveni purpurnim zavesama, iste boje kao i cvet Ruja.

Svetilište se sastojalo od dva uzastopna bedema koji su dostizali visinu od 13 metara, plus dodatna utvrđenja. Utvrđenja i hram su bili od drveta. Utvrđenja su se prostirala 300 metara u pravcu sever-jug i 350 metara istok-zapad.

Umetnička rekonstrukcija svetilišta na Arkoni (Jaromarsburg)
Umetnička rekonstrukcija svetilišta na Arkoni (Jaromarsburg)

Rt se uzdizao 43 metara iznad mora strmom krečnjačkom liticom, tako da se strele iz brodova nisu mogle prebaciti preko utvrđenja. Unutar utvrđenja, pored hrama, nalazile su se i štale i smeštaj za 300 konja i još toliko konjanika Svetovidove "lične" garde.

U proseku svakih sto godina ovaj rt, kao i ostatak ostrva, gubi između 10 i 20 metara. Današnji ostaci utvrđenja pretstavljaju trećinu originalne lokacije.

Kao rezultat toga, nekoliko godina su vršena hitna arheološka iskopavanja koja su otkrila mesto Svetovidovog hrama, za koje se dugo mislilo da je izgubljeno zbog obalnog kolapsa.


Istorija[уреди | уреди извор]

Sloveni su se na Rujan doselili u 9. veku i pretpostavlja se da su još tada osnovali svetilište, a kasnije su postepeno zidali i nadograđivali utvrđenje.[4] Rujanci su neko vreme dominirali ostrvom i hram je dobio na značaju kao verski centar za Slovene na južnom Baltiku nakon uništenja grada Retre 1068. Hram je služio kao mesto proročišta i primao je ponude od drugih naroda, ne samo od Slovena. Jednom prilikom, danski kralj Samo darovao je hramu zlatni pehar vrhunske izrade, za šta je primio i nagradu.

Godine 1136. danski kralj Erik II je sa svojom vojskom osvojio tvrđavu svetilišta i naterao Rujance da prime hrišćanstvo. Međutim, odmah pri povlačenju Danaca, Rujanci su se vratili svom paganizmu. Kao znak pobune nekoliko rujanskih brodova napalo je i opljačkalo danske luke, što je dancima jasno dalo do znanja da ako žele da pokore Rujance, moraju zauzeti celo ostrvo.

Godine 1157. oluja je uništila rujansku flotu kod obala Norveške. Ovo je Danski kralj Valdemar I iskoristio kako bi pokrenuo veliku ekspediciju 1159. u nameri da zauzme Arkonu, a u tome mu je pomogao novoizabrani biskup od Roskilde, i njegov lični prijatelj iz detinjstva, Absalon.

Ovaj, prvi pokušaj zauzimanja Arkone, je prošao neuspešno. Po približavanju na ostrvo, došlo je do neslaganja kralja sa svojim vazalima oko toga kako treba izvesti opsadu, što je dalo dovoljno vremena garnizonu u Arkoni da ih primeti i organizuje odbranu mesta. Neposredno nakon toga, usledila je oluja koja je potopila veliki broj danskih brodova. Mnogi su se povukli nazad u Dansku i od 260, ostalo je samo 60 brodova koji su sa Valdemarom prispeli na ostrvo. Ogorčen izgledom situacije, on je sproveo par napada na obližnja mesta pre povlačenja.

Rušenje kipa Svetovida 1168.
Rušenje kipa Svetovida 1168.


Iako je ekspedicija bila neuspešna, ovi omanji napadi, više nalik vikinškim pljačkanjima, sledećih 10 godina postali su glavni način danskog oslabljivanja moći Rujanaca. Njihove armije postale su maje, a napadi sve učestaliji, sa sve dubljim prodiranjem u vendsku(rujansku) teritoriju. Mada se nikad nisu upuštali u opsade većih gradova, uvek izbegavavši suočavanje sa punom moći Rujanske vojske.

Godine 1168. Valdemar pokreće novu ekspediciju i 19. maja započinje opsadu grada koja je trajala do 15. juna, kada je jedna grupa danskih i rujanskih mlađih vojnika počela da se gađa kamenjem preko utvrđenja. Jedan od Danaca je napravio rizičan potez i pokušao da podmetne požar pod zidinama, u čemu je uspeo. Zbog manjka vode, Rujanci nisu mogli da ugase požar i predali su utvrđenje. Nakon ulaska u grad, Svetovidov kumir je srušen, a njegov hram opljačkan.

Rujanski prinčevi Tetislav i Jaromar su nastavili da upravljaju svojim teritorijama kao vazali danske kraljevine, a stari paganski hramovi su zamenjeni hrišćanskim. Nakon smrti svog brata, Jaromar je vladao do 1218.

Kult Svetovida[уреди | уреди извор]

Moderna rekonstrukcija Svetovidovog kumira
Moderna rekonstrukcija Svetovidovog kumira
Umetnički prikaz hrama u Arkoni
Umetnički prikaz hrama u Arkoni

Saks Gramatik opisuje Svetovidov kult na sledeći način:

"Evo kako se svetkovao veliki praznik ovoga idola. Jedanput u godini, kad se sabere letina, skupi se gomila naroda ispred hrama, pa prinesu na žrtvu životinjske glave, i svi učestvuju u ovoj velikoj religioznoj gozbi. Sveštenik, koji protivno običaju zemlje nosi bradu i vrlo dugu kosu, jedini je imao pravo da uđe u svetilište. Dan pre te svečanosti, on je brižljivo očistio metlom sav hram, gde on takođe jedini ima pravo da uđe, pazeći dobro da ne diše dok je tu. Kad mu treba da udiše vazduh, istrči na vrata da božanstvo ne bi bilo okuženo dodirom jednog čovečjeg daha. Sutradan, kad se skupi svet pred vratima, sveštenik (žrec) uzme sud iz idolovih ruku i ispituje da li se tečnost u sudu smanjila od ranije obeleženog znaka. Ako jeste, onda on predskazuje oskudicu, siromaštvo u proizvodima u idućoj godini; u protivnom slučaju, predskazuje izobilje. Po ovim znacima, on unapred obaveštava da li će biti malo ili mnogo koristi od zemaljskih proizvoda. Zatim, to piće od prošle godine prospe po idolovim nogama u vidu prelivanja žrtve, pa napuni rog novim pićem. Odavši kipu poštovanje, čineći da mu nudi da pije, počne onda od njega svečanim prizivanjem tražiti svakojaka dobra za sebe i za otadžbinu, bogatstvo i slavu za građane. Onda odjednom proguta sve ono što je bilo u sudu, ponovo ga napuni, pa stavi u desnu idolovu ruku. Posle ovoga, donesu pred kip jedan okrugao i kao stas čovečji visok kolač, posut medom; sveštenik zađe iza kolača i pita narod da li ga vide. Ako odgovore da ga vide, on izjavi želju da ga dogodine ne vide. Ova želja znači ne da sveštenikova ili narodna sreća dogodine bude bolja, već da je dogodišnja žetva obilnija. Zatim pozdravi narod u ime idola, opomene ga da ostane postojan u svojoj pobožnosti i u prinošenju žrtava, a zato mu obećava izvesnu nagradu u pobede na kopnu i na moru.

Ostatak dana posvećen je gozbi; jedu meso životinja prinesenih na žrtvu. One ih tada navedu i na neumerenost. No, na ovim gozbama povrediti umerenost i trezvenost (prejesti se i napiti se), znači učiniti akt pobožnosti. Svi ljudi i žene daju svake godine za kult bogu po jedan novčić. Popu dodeljuju trećinu plena kao da je on doprineo pobedi. Za svoju službu on ima tri stotine konja i toliko konjanika. Sve što se oružjem ili krađom zadobije, poverava se na čuvanje svešteniku. On pravi zastave i ukrase (metalne). Pljačku čuva u sanducima u kojima bejaše dosta srebra i upotrebljive materije. Tu su se gomilali i svi državni i privatni pokloni, koje su kupili revnosni prosioci. Ovaj bog je imao još hramova u mnogim mestima. Njih su opsluživali sveštenici nižeg reda.

Za sebe je on (kip-bog) imao svog konja bele boje. Bejaše greh iščupati mu iz grive ili repa i jednu dlaku. Samo sveštenik hrama je mogao da ga napasa i oprema. Po pričanju Rujana, Svetovid (tako se zove ovaj idol) ratuje protivu neprijatelja jašući na ovome konju. Glavni razlog za ovo verovanje bio je ovaj: Često ujutru konj bejaše sav kaljav i znojav kao da je dugo jurio po Polju. Isti konj služio je i za gatanje, na ovaj način: Kad je reč da li treba ili ne treba preduzimati kakav rat, sveštenici nameste ispred hrama trostruki red kopalja. Zatim, vežu dva koplja koso sa šiljcima dole. Kad hoće da krenu u rat, najpre obave svečane molitve i sveštenik dovede konja da pređe preko kopalja. Pođe li on pri preskakanju desnom nogom, onda je srećan znak za ishod rata; ako pođe levom nogom, odmah se okanu polaska. Isto tako rade i sa pohodima na more i sa svima ostalim aktivnostima."[5]

Svetovid ili Sveti Vid[уреди | уреди извор]

Istoričari Helmold i Saks slažu se u objašnjenju Svetovidovog imena, imenom hrišćanskog sveca Svetog Vida(Sanctus Vitus) ili Svetog Gija. Navodno, polovinom 9. veka kaluđeri iz Korveja (Corvey) došli su na Rujan da propovedaju hrišćanstvo. Oni su tamo osnovali hram posvećen Gospodu Isusu Hristu i Svetom Vidu. Nakon što su ih Rujanci proterali, oni su počeli veličati Svetog Vida kao Boga. Treba dodati da Adam Bremenski, od koga je Helmold pozajmio dosta podataka o Arkoni, ne spominje Korvejske kaluđere niti preobraćanje Svetog Vida u Svetovida.

Po Velkelu (Voelkel), ova priča je bila izmišljena. Zabeleženo je da su korvejski kaluđeri mnogo štošta izmišljali kako bi privukli pažnju lakovernog sveta. Moguće je, da je bog sa takvim imenom već postojao među Slovenima, i da su zbog te sličnosti pokušali da zamene Svetovida sa Svetim Vidom.

Zabeleženo je da su Sloveni imali više naziva sa nastavkom -vid (vit, vith). Prvi deo imena "Svent" je očigledno značio "svet", reč slovenskog porekla koja, iako slična latinskom "sanctus", nema nikakve veze sa latinskim. Nastavak "vit" postoji i u nazivima drugih slovenskih bogova. Kod Saksa nalazimo boga Porevithusa i jednog koji se zove Rugievithus - Ruđevid; kod Eba i Herborda, biografa Otona Bamberškog, spominje se bog Herovith ili Gerovith. Pored toga taj nastavak postoji i u dosta ličnih imena (Ziemovit, Hostivit, Goztivit, Liudevitus).

Još jedna teorija govori da bi ime ovog boga možda moglo da znači i sveti dah, što dopunjuje priča o tome da sveštenik nije smeo disati dok je u hramu.

Arheološka istraživanja[уреди | уреди извор]

Svetovidov kamen u katoličkom hramu u Altenkirhenu
Svetovidov kamen u katoličkom hramu u Altenkirhenu

Jaromarsburg u Arkoni je jedini bedem za koji imamo detaljne izveštaje iz tog vremena. Bedem su više puta istraživali arheolozi zbog erozije koja se stalno javlja oko bedema. To je vrlo jasno pokazala informativna tabla na Arheološkoj izložbi u Šverinu 1995. godine. Površina utvrđenja se smanjila za 1000 godina na 1/3 prvobitne veličine.

Ovo je navelo arheologe da istraže utvrđenje pre nego što je potpuno nestalo u moru. Carl Schuchardt, arheolog iz Berlina, preduzeo je 1921. godine prvo poznato istraživanje. Važan nalaz je bio da su pisani izveštaji Saksa bili tačni i da je prostor oko hrama kao bogomolje prazan. Zapadni deo hrama pokazivao je manji, ali sada nivelisan zid, iza velikog zida koji je pokazivao dnevni boravak. Da li je to bilo za kultne sveštenike i njihove sluge ili kao utočište za okolna naselja kao i zanatsku radnju, do danas se nije moglo utvrditi.

U obližnjoj crkvi Altenkirhen, čija je gradnja verovatno već počela 1185. godine, nalazi se Sveštenički kamen (Priesterstein) ili Svantevit kamen (Svantevitstein) – neposredno iznad temeljne osnove – koji je položen sa strane. Postoje različite interpretacije ovog kamena. Moguće je da je kameni reljef isklesan u prehrišćansko doba na Rujanu, i da je sveštenik mogao predstavljati slovenskog boga Svetovida, jer je samo on imao pravo da dodirne veliki i kitnjasti Svetovidov rog za piće. Ali to može biti i nadgrobni spomenik princa Tetislava, koji je dobio poluostrvo Vitov nakon danskog osvajanja Rujana. Nadalje, pretpostavlja se da položaj kamena predstavlja superiornost Boga nad paganskim bogovima.[6]

Godine 1930. Vilhelm Peč je istražio zid i dokumentovao nalaze. Najvažniji rezultat je to što je pronašao tragove borbe iz 1136. (osvajanje danskog kralja Erika II) ispod borbenog i vatrenog sloja iz 1168. (danski kralj Valdemar I.). Još je bio prisutan dublji spaljeni sloj koji je datovao u 1000. godinu.

Literatura[уреди | уреди извор]

  • Luj Leže (франц. Louis Léger): Slovenska Mitologija (франц. La mythologie Slave), objavljena 1901. godine., prvi put prevedena na srpski 1904. godine od strane Radoslava Agatonovića
  • Kraljevstvo slovena, Mavro Orbini, Pesaro 1601., prevod: Franjo Barišić, Radovan Samardžić, Sima Ćirković.
  • Petzsch-Martiny: Wall and gate of temple festivals Arkona. Prähist. Journal XXI, p 237 ff u. 262, 1930
  • Carl Schuchhardt : Arkona, Rethra, Vineta. Berlin 1926th
  • Petzsch: A Viking Fund of Arkona. In: Releases the antiquities collection Greifswald. Volume VII, 1935
  • Astrid Tummuscheit: The stove all errors – The Tempelburg Arkona on the northern tip of Rügen. In: . Archaeological discoveries in Mecklenburg-Vorpommern(= . Archaeology in Mecklenburg-Vorpommern Band 5), State Office for Culture and Preservation, Schwerin 2009, p 157 ff,

Spoljni linkovi[уреди | уреди извор]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Busch/Ramlow, Deutsche Seekriegsgeschichte, Bertelsmann Gütersloh, 1940, S. 62 ff
  2. ^ Šubert, Fr. Ad. Rujana, Wittow, Arkona: O Původu a Významu Těchto Jmen. Praha: Královská česká společnost náuk, 1898, p. 28-34
  3. ^ Léger, Louis (1901). Slovenska mitologija. ISBN 978-86-7662-154-5. 
  4. ^ Torsten Kempke: Skandinavisch-slawische Kontakte an der südlichen Ostseeküste im 7. bis 9. Jahrhundert, in Ole Harck, Christian Lübke (Hrsgg.): Zwischen Reric und Bornhöved. Die Beziehungen zwischen den Dänen und ihren slawischen Nachbarn vom 9. bis ins 13. Jahrhundert (Forschungen zur Geschichte und Kultur des Östlichen Mitteleuropa, vol. 11), Stuttgart 2000, pp. 9–22, esp. p. 14; Heike Reimann, Fred Ruchhöft, Cornelia Willich: Rügen im Mittelalter. Eine interdisziplinäre Studie zur mittelalterlichen Besiedlung auf Rügen (Forschungen zur Geschichte und Kultur des Östlichen Mitteleuropa, vol. 36), Stuttgart 2011, pp. 42 ff.
  5. ^ Léger, Louis (1901). Slovenska mitologija. ISBN 978-86-7662-154-5. 
  6. ^ Burkhard Kunkel: Bildstein von Altenkirchen, kat . Č . 578 . In: Stiegemann, C., Kroker, M., Walter, W. (Eds.): CREDO. Christianizace Evropy ve středověku . páska 2 . Petersberg 2013, s. 629-631 .