Jasna Bogojević

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jasna Bogojević
Datum rođenja1946
Mesto rođenjaJugoslavija
Datum smrti2015
Mesto smrtiBeogradSrbija
Zanimanjeantiratna aktivistkinja i novinarka
Značajni radoviAntiratne akcije Paljenje sveća, Crni flor, Žuta traka, Poslednje zvono, Stajanja sredom

Jasna Bogojević (1946-2015, Beograd) je bila novinarka i antiratna aktivistkinja.

Pomagala je u osnivanju Inicijative mladih za ljudska prava. Jasna je radila u Fondu za humanitarno pravo.[1]

Jedna je od retkih koji nisu propustili nijedno veče antiratne akcije Paljenje sveća. Bila je članica Beogradskog kruga. Jedna je od osnivačica grupe Živeti u Sarajevu, osnovane u Beogradu za vreme Opsade Sarajeva. Učestvovala je u organizovanju antiratne akcije Crni flor.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Ima dve kćerka, Tanju i Vesnu. Sestra joj se zove Zlata. [1]

Aktivizam[uredi | uredi izvor]

Bila je članica „svih mogućih antiratnih organizacija” od samog početka ratova na području bivše Jugoslavije, prema rečima Mensure Lule Mikijelj. Lula je dodatno naziva „div ženom”, koja je pregurala toliko toga.[1] Malo je ljudi koji nisu propustili nijedno veče Paljenja sveća od 8. oktobra 1991. do 8. februara 1992. Miloš Urošević, aktivista Žena u crnom kaže da je Jasna Bogojević bila jedna od njih. Bila je deo  antiratnih akcija Žuta traka i Poslednje zvono.[2] Kasnije je takođe podržavala organizovanje protesta za prava LGBT+ osoba. Osnivač Inicijative mladih za ljudska prava i Hartefakt fonda, Andrej Nosov, je Jasnu Bogojević upoznao 2002. godine na Međunarodni dan nestalih. Navodi je kao neumornu tragačicu i zanovetala „što oni slabiji nisu dobili više i što nije prihvaćena puna istina, i što nema pravde, i što se ćuti”. [1]Jasna Bogojević je učestvovala u osnivanju Inicijative mladih za ljudska prava, gde je svakodnevno pomagala. Bila je članica Skupštine Inicijative od 2004. do 2009. godine i članica Nadzornog odbora do svoje smrti 2019. godine. Andrej Nosov je napisao:

Staša Zajović je naziva moralnom vertikalom, koja je imala ulogu da ih „prekorijeva, stalno prati i bdi”. To je predstavljao njen način da iskaže nežnost.  Jasna je  pisala na blogu B92, onda kada je on bio „epski”, piše Beba Jovanović. Dodaje da je na pomenutom blogu Jasna bila najomraženija. Kada je Jasna otišla sa bloga, javili su se oni koji su je najviše „pljuvali” nadovezujući se da je „nemoguće da je ona mogla da ode”[1].

Devedesetih je zajedno sa Natašom Kandić skupljala potpise protiv odvođenja građana Srbije na teritoriju Republike Hrvatske. Organizovale su skupljanje pomenutih potpisa u malom Pozorištu Duško Radović. Nakon što su im zabranili da u pozorištu skupljaju potpisi, organizovale su skupljanje potpisa u Studentskom kulturnom centru. Podržali su ih Svetozar Cvetković, Ružica Sokić, Rade Šerbedžija, Rambo Amadeus. Nije izostala nijedne večeri antiratne akcije Paljenje sveća, koju su organizovali Nataša Kandić i Biljana Jovanović. Jasna je učestvovala u organizaciji antiratne akcije Crni flor. Takođe je učestvovala u prikupljanju potpisa za akciju „100000 potpisa za mir”, kao deo Civilnog pokreta otpora za vreme ratova devedesetih na području bivše Jugoslavije. Goran Miletić je Jasni dao nadimak građanka, opisujući je kao uzor kako građani treba da izgledaju u Srbiji. [1]

Pomagala je u radu Fonda za humanitarno pravo i bila je aktivistkinja Žena u crnom. Napisala je tekst 2002. godine za nedeljnik Vreme pod nazivom „Patriote i Rodoljubi”.[3] On počinje rečenicom:


U pomenutom tekstu je pisala o ratnim zločinima počinjenih nad civilima, od strane vojske, policije, parapolicije, paravojske i raznih „savesnih” dobrovoljaca. Spominje i logore Omarska i Manjača.[3] Jasna Bogojević. U tekstu „Kultura pod bombama” pisala je o Sarajevu pod Opsadom, koje se u tom vremenu branilo i kulturom. [1]

Mensura Lula Mikijelj i Jasna su se prvi put srele na akciji Paljenja Sveća. Kao i Lula, jasna je bila članica Beogradskog kruga. Jasna, Lula i Branka Panić su od devedesetih bile najbolje prijateljica, te učestvovale u gotov svim antiratnim događajima i akcijama. Učestvovale su u stajanjima sredom Žena u Crnom. Zajedno sa Lulom je učestvovala u radu humanitarne organizacije „Adra”, na prijemu i utovaru paketa. Lula je napisala:

Lula i Jasna su zajedno, pomoću radio-amatera u Beogradu, odlazile svako veče i pozivale rođake i prijatelje u okupiranom Sarajevu. Tako su saznavale da su njihovi paketi često bili zarobljeni na Palama, a tada je do izražaja dolazio Jasnin bes, piše Lula. [2]

1994. godine su dobile tekst o Deklaraciji o slobodnom i jedinstvenom Sarajevu, koju su inicirali devet bivših gradonačelnika Sarajeva pripadnika svih nacionalnosti. Tada su Lula i Jasna u kancelariji Lulinog supruga, slali faksom pomenutu Deklaraciju na mnoge adrese. Kasnije su skupljale potpise za nju, kojih su prikupile 15.000 do 1995. godine.[2]

Sa Ženama u Crnom su obavezno 11. jula išle u Srebrenicu, povodom obeležavanja genocida u Srebrenici. Članovi i prijatelji Beogradskog kruga i grupe Živeti u Sarajevu su 1995. godine  posetili okupirano Sarajevo, njih 38. Među njima su bile Jasna i Lula, a put Lula opisuje kao „dug i težak”.  Takođe su u autobusu bili Ivan Stambolić, Stojan Cerović, Žarko Korać. [2]

Jasna je pomogla u organizovanju izložbe Živjeti u Sarajevu 1995. Godine. Izložbi je doprinela i Borka Pavićević. Prikazane su slike Ibrahima Ljubovića, Affana Ramića, pored ostalih. Pomogli su i Nikola Džafo i Dragoslav Krnajski.[2]

Preminula je 2015. godine u Beogradu.[1][2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z Jasna Bogojević. Beograd: Žene u crnom. 2016. 
  2. ^ a b v g d đ YIHR (2023-11-09). „Monografija „Moja inicijativa / Nisma ime / My Initiative. YIHR.RS. Pristupljeno 2023-12-03. 
  3. ^ a b „"Patriote" i "Rodoljubi" - Jasna Bogojević - Nedeljnik Vreme”. www.vreme.com (na jeziku: srpski). 2002-10-09. Pristupljeno 2023-12-03.