Vrzino kolo

Za druge upotrebe pogledajte stranicu Vrzino kolo (film).

Vrzino kolo, ili vilino kolo ili vilinsko kolo, je prvobitno označavalo stvarnu igru u kolu koga igraju demoni – vile ili ale. Potiče iz narodnog sujeverja. Značenje se mijenjalo i evoluiralo, pa simbolizuje nešto što je teško razrješivo i što je vrlo zapetljano. Koristi se u figurativnom smislu da označi zbrku, metež, začaran krug. Najčešća mesta za okupljanje su proplanci na kojima postoji magična energija, mesta koja se razlikuju po biljkama i životinjama i najčešće su kružnog oblika.

Etimologija

Naziv vrzino kolo nastao je po imenu srednjovjekovnog mađioničara Vergilija, Vrzila.

Vuk Karadžić

Vrzino kolo, n. Srblji pripovijedaju, da neki đaci, kad nauče dvanaest škola, otidu (nji 12 mora biti) na vrzino kolo (da dovrše sa svim i da se zakunu. A đe je to vrzino kolo? i šta je? Bog bi ga znao). I ondje nekakvu osobitu knjigu čateći nestane jednoga od nji dvanaest (odnesu ga djavoli ili vile), no oni ne mogu poznati koga je nestalo. (Taj je bio na vrzinu kolu – govori se za čoveka koji je mlogo učio.)
Takovi đaci se poslije zovu Grabancijaši, i idu sa đavolima i sa vilama, i vode oblake u vrijeme grmljave, oluje i tuče...

— Vuk Stefanović Karadžić, Srpski rječnik iz 1818. godine

Na planini Velebitu postoji toponim Vrzino kolo. Priča se da se na tom vrhu sastaju i igraju vile.

Đaci koje su odnijele vile zovu se Grabancijaši. Sa vilama su u oblacima, među munjama i gradom. Zato za raščupane i neuredne kažu:“kakav je izdrpan kao grabancijaš“.

„Taj je bio i u vrzinom kolu“ govori se za nekoga ko je mnogo učio.

Primjeri

Godine 1908. Bila je velika suša u istočnoj Srbiji, kod Velikog Izvora u Crnoj Reci. Seljani su vjerovali da oblaci ne mogu da se formiraju- sastanu i daju kušu, jer zmaj dolazi u selo i vodi ljubav sa nekim udovicama i udatim ženama. Zato muškarci tog sela odluče da istjeraju zmaja. Noću izmešu 21. i 22. jula sastanu se na seoskom groblju i nalože veliku vatru. Jednog su između sebe izabrali za cara. On se svukao a za njim i svi ostali muškarci i počeli su da igraju vrzino kolo. Iga je trajala sve dok se igrači nisu umorili i iznemogli popadali po zemlji, a upravo toliko koliko je trebalo da se zli duhovi poplaše.

Za vreme igre nisu govorili već su se sporazumjevali mumlanjem i mimikom. Kada je završeno igranje vrzinog kola, car je snažno zamumlao. To je bila zapovjest, da se svi igrači, sem trojice koji su ostali sa carem, krenu u selo da istjeraju zmaja dižući veliku buku. „Sa sobom su nosili zvonca, medenice, klepetuše, stare kante, testije, vatralje, tojage, budže“ kojima se mogla podići velika buka. U određenom dijelu sela su se razišli i počeli gonjenje zmaja u pravcu groblja. Na groblju su se ponovo sakupili oko vatre i svoga cara. Ponovo su odigrali vrzino kolo i tako je završeno gonjenje zmaja.

Značenje

Vrzinim kolom se stupa u vezu sa demonima da bi se protiv njih na njihov način borilo. Borba protiv zla gdje se klinom izbija klin. Današnji smisao pojma vrzino kolo označava zbrku, metež, začaran krug. Simbolizuje i podrazumijeva nešto tajnovito, teško rješivo, nepovratno zapetljano, i ušta se i ne valja uplitati.

Verovanja

Kada smrtnik pristupi takvom mestu desi mu se da ostane bez vida ili da se smrtno razboli. Vile ga još mogu pretvoriti u drvo ili kamen. Najčešće se vilinska kola nalaze u blizini šumskih izvora. Vile u vilinskom kolu najčešće igraju i pevaju, a u slučaju da neki smrtnik naleti u tom trenutku, one ga nateraju da igra sa njima dok samo od njega ne ostane duša. Vilinsko kolo nije stalno mesto boravka vila, one se povremeno okupljaju na tom mestu. Postoje mnogi zapisi koji govore o postojanju vilinski kola, kao što je na primer 1888. zapisano da se jedan veliki krug naziva „Vilinsko kolo“ na granici sa Srbijom i Bugarskom, u blizini Vranja. Zapis glasi: Seljaci ne smeju noću u nju ući; ne kose ga, niti oru to zemljište. Postoji verovanje da se kolo najčešće održava u vreme kada nema praznika.

Spoljašnje veze

• Zašto se kaže vrzino kolo

Literatura

• Nenad Gajić: Slovenska mitologija, Laguna, Beograd. 2011.
• Veselin Čajkanović: Stara srpska religija i mitologija, Beograd, 1994.
• Sreten Petrović: Srpska mitologija u verovanjima, običajima i ritualima, Beograd, 2015.
• Spasoje Vasiljev: Slovenska mitologija, Srbobran, 1928.
• Dr Josip Mal: Istorija slovenskih naroda, Ljubljana, 1939.
• Timar Merseburški: Hronika, 1012—1018.
• Helmond: Hronika Slovena, 1171.
• Povest minulih leta ili Nestorova hronika, XI vek.