Iranska teorija o poreklu Hrvata

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Iranska teorija o poreklu Hrvata je jedna od teorija o poreklu Hrvata, prema kojoj su Hrvati izvorno bili iranski narod.[1] Po jednoj varijanti ove teorije, Hrvati vode poreklo sa područja današnjeg Irana i Avganistana (iz regije Arahozija), odakle su se preselili prvo u Sarmatiju (severni Kavkaz), a potom na područje današnje južne Poljske (Bele Hrvatske), gde su se, verovatno, pomešali sa Slovenima i ostavili im svoje ime.[2][3] U delu literature se za Hrvate iz perioda pre seobe na Balkan koristi naziv Stari Hrvati, da bi se njime napravila razlika u odnosu na današnje Hrvate. Hrvati na području Poljske bili su poznati kao Beli Hrvati. Zagovornici iranske teorije o poreklu Hrvata hrvatsko ime prepoznaju i u starim nazivima Harauvatiš i Harauvat na području Irana i Avganistana.

Iran i Avganistan[uredi | uredi izvor]

U 13. veku pre Hrista, na području današnjeg Irana i Avganistana postojala je država koja se nazivala Harahvaiti (Harahvatija), čije ime neki dovode u vezu sa imenom Hrvata. Tu državu spominje staroiransko-madski verski učitelj i obnovitelj Zaratustra u svetim knjigama Avesta (Vendidat I,12).

Pretpostavlja se da je sam Zaratustra mogao biti poreklom iz zemlje Harahvaiti, jer je u Avesti ispevao hvalospev o ovoj zemlji: „Kao deseto između najboljih mesta i naselja stvorio sam ja, Ahuramazda, lepu Harahvaiti“. Glavni grad države Harahvaiti nalazio se u blizini današnjeg grada Kandahara u Avganistanu. Ovaj grad, kao i reka koja kroz njega protiče nazivali su se Horohvat.

U čast pobede nad Gaumatom i nad devet pobunjenih kraljeva, Darije I je godine 520/519. p. n. e. podigao pobednički spomenik-proglas na steni planine Bagastan u gorju Zagros. Na tom spomeniku su uklesana imena naroda i zemalja nad kojima vlada „po volji Ahuramazde“, a između ostalih tu se nalaze imena naroda Harauvatiš i zemlje Harauvatija (Harahvatija).

Ime Harauvatiš nalazi se i u popisu naroda Persijskog carstva, koji je uklesan na unutrašnjoj strani veličanstvenih stepenica koje su vodile na tvrđavu u Darijevoj prestonici Persepolisu. U planinskim stenama blizu Persepolisa, na mestu koje se danas zove Nakš-i-Rustam, na grobnici Darija I uklesani su likovi predstavnika trideset naroda kojima je Darije vladao, sa uklesanim imenima tih naroda. Ispod desetog lika po redu, brojeći u gornjem redu sleva nadesno, piše na staropersijskom jeziku: „Ovo je Harauvat“.

Sarmatija[uredi | uredi izvor]

Kamen iz Tanaisa na kome se nalazi reč Χοροάθος (Horoáthos)

Pretpostavlja se da su se Hrvati sa teritorije današnjeg Irana i Avganistana preselili na područje Sarmatije, odnosno na prostor pored Azovskog mora (severni Kavkaz). Na tom prostoru nalazimo trag hrvatskog imena u 2. i 3. veku nove ere na dve mramorne spomen-ploče pronađene na ušću reke Tanais (današnji Don) u Azovsko more. Hrvatsko ime je ovde zapisano kao Horoúatos i Horóatos. Prema tumačenjima, ova dva natpisa predstavljaju lična imena osoba, koje su bile hrvatskog porekla. Prema tvrdnji Nika Županića, u rimsko doba su u Tanaisu postojale osobe sa prezimenima koja su upućivala na njihovu narodnost. Iz toga se zaključuje da su u Tanaisu tada živeli i Hrvati (videti članak: Kamen iz Tanaisa).

U svojoj knjizi "Sloveni u ranom srednjem veku", ruski slavista Valentin Vasiljevič Sedov tvrdi da su Hrvati bili jedna od antskih plemenskih zajednica severnog priobalja Crnog mora. Njihov etnonim, prema Sedovu, spada u grupu iranizama, koji potiču iz vremena slovensko-skitsko-sarmatskih kontakata u rimsko doba.[4]

Srednja Evropa i Balkan[uredi | uredi izvor]

Takođe se pretpostavlja da su se Hrvati kasnije preselili u Centralnu Evropu, na područje današnje južne Poljske, u region poznat pod imenom Bela Hrvatska. Prema ovoj teoriji, tu su se Hrvati pomešali sa Slovenima i ostavili im svoje ime.

Deo ovih Slovena, koji je usvojio ime Hrvati, se, potom, doselio na Balkan u sedmom veku, gde se pomešao sa ranije doseljenim slovenskim plemenima i romanizovanim potomcima balkanskih starosedelaca.

Polemika[uredi | uredi izvor]

Raspadom SFR Jugoslavije u Hrvatskoj su nastali povoljni uslovi za proučavanje etnogeneze Hrvata i porekla njihovog imena. Međutim, pored osvedočenih stručnjaka, za te probleme su se interesovali i mnogobrojni diletanti. Zbog različitih pristupa problemu došlo je do sukoba među njima.

Kritična prema iranskoj teoriji je bila i ćerka uglednog lingviste Dalibora Brozovića Dunja Brozović-Rončević, lingvista sa velikom naučnom spremom. Diplomirala je indologiju i etnologiju, a magistrirala opštu lingvistiku. Na Odseku za bliskoistočne studije Univerziteta Harvard, SAD, studirala je iranistiku (avestanski, staropersijski, pehlevi). Mada svesna da će objavljivanje njene kritike iranske teorije u vreme srpsko-hrvatskih borbi „izazvati žučne reakcije onih za koje je dubina starosti hrvatskih korijena jedinica mjere njihova hrvatstva“, ipak se odlučila na taj korak.[5] Članak je izazvao izuzetno interesovanje kako u Hrvatskoj tako i u hrvatskoj dijaspori. Prvi se javno oglasio književnik i publicista Mato Marčinko.[6] Nedugo potom se oglasilo i Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata otvorenim pismom „Tko se protivi proučavanju prapovijesti Hrvata“, u kome su između ostalog, Alemko Gluhak i Dunja Brozović optuženi da „umjesto ozbiljna multidisciplinarnog pristupa složenom problemu starosti i podrijetla Hrvata u skladu sa suvremenim metodama svjetske znanosti i brojnim novijim podacima inozemnih istraživačkih centara... ponovo podvaljuju Hrvatima već ofucani boljševički recept iz povijesne ropotarnice“ i zabranjuju „znanstveno istraživanje prapovijesti Hrvata“. Pismo su potpisali istaknuti hrvatski intelektualci Antun Bauer, Marko Japundžić, Nedjeljko Kujundžić, Juraj Kolarić, Zlatko Tomičić, Ivan Koh (Coch), Mijo Curić, Danko Benić, Andrija-Željko Lovrić.[7]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Bellamy 2003, str. 34.
  2. ^ http://lh3.ggpht.com/-WDYdiGGIJec/R1wE4o2kPvI/AAAAAAAAAF8/Ud8TL8cP2C8/HR-povijesna-PODRIJETLO%25252520I%25252520SEOBA%25252520HRVATA.jpg
  3. ^ [https://web.archive.org/web/20140114231301/http://forum.net.hr/cfs-filesystemfile.ashx/__key/CommunityServer.Discussions.Components.Files/15/4606.tekst7_2D00_11.JPG Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. јануар 2014)]]
  4. ^ Валентин Васиљевич Седов, "Словени у раном средњем веку", Нови Сад, (2013). стр. 444.
  5. ^ Brozović-Rončević 1993a, стр. 18–19; Brozović-Rončević 1993b, стр. 27.
  6. ^ Heres 1993, стр. 24.
  7. ^ Matica & 2/1994, стр. 19; Gluhak 1994, стр. 32; [[#CITEREF|]].

Литература[uredi | uredi izvor]

  • Bellamy, Alex J. (2003). The Formation of Croatian National Identity: A Centuries-old Dream. Manchester University Press. стр. 34—. ISBN 978-0-7190-6502-6. 
  • Brozović-Rončević, Dunja (1993a). „Jesu li Hrvati Iranci”. Matica: časopis Hrvatske matice iseljenika. 6/7: 18—19. 
  • Brozović-Rončević, Dunja (1993b). „Samo znanstvena istina”. Matica: časopis Hrvatske matice iseljenika. 8: 27,30. 
  • Gluhak, Alemko (1994). „Tko kome podmeće?”. Matica: časopis Hrvatske matice iseljenika. 2: 32. 
  • Heres, Tomislav (1993). „Hrvati ostaju Hrvati dok se drukčije ne dokaže”. Matica: časopis Hrvatske matice iseljenika. 8. 
  • „Tko se protivi proučavanju prapovijesti Hrvata”. Matica: časopis Hrvatske matice. 2: 19. 1994. 

Спољашње везе[uredi | uredi izvor]