Malesija (Albanija)

Malesija

Malesija (alb. Malësia; Velika Malesija, alb. Malësia e Madhe; Debarska Malesija) je jedna od oblasti u Albaniji.

Ivan Jastrebov je pisao o ovom kraju. Na desnoj obali Drima (Crni Drim) zapadno od Debra — Gornjeg i Donjeg uzdižu se planine Malesije (Debarska Malesija). Malesiju čine Grujka Made (Veliki Preslop) i Grujka Vogelj, Ljusna, Muhuri i Čidna. Žitelji se nazivaju Malisori, tj. gorštaci.

Velika Grujka (Grujka Made)

U Debarskoj Malesiji su dvije uvale kojima se prolazi iz Debra. Jedna vodi u Veliku Grujku koju bi Jastrebov radije da nazove Visokom jer su planine u njoj više nego u Maloj Grujki, a uz to u posljednjoj i broj stanovnika premašuje broj žitelja u Velikoj Grujki. U ratovima je Velika Grujka imala prednost nad Malom Grujkom, pa Velika Grujka ide sa svojom zastavom ispred Male Grujke. Bašibozuci bi u ratovima išli sa svojom zastavom prvi, za njima slijedi zastava Golog Brda, pa Velike Grujke, Male Grujke... Velikoj Grujki je na istoku granica Drim, a na jugu Golo Brdo, na zapadu planine Buljšinje i na sjeveru planina Kacinje, koja je na karti oznaena Brat.

Prostor koji zauzimaju sela Velike Grujke nije velik. Mjesto je brdovito i sasvim šumovito. Tu je i planina Baljdžaj koja se nalazi između planina Buljšinjeje i Čeljs. Čitava planina je prekrivena borovim drvećem. Na njoj postoje tri (sedam) jezera. Jezera su stalno u talasima i proizvode veliki šum. Nemirna su i kada nema vjetra. Sela Grujke su smještena nedaleko od rječice Vitozeze, koja teče sa planine Buljšina u Drim. Desnom obalom ove rijeke prolazi put iz Debra za Guribard i nekada, u bajrak Božić u Matu.

Sela Velike Grujke, u vreme Jastrebova, su: Kraik(e) (60 kuća), Zeršan (250 kuća), Godivija (a ne Godiblje kao na starim kartama) (60 kuća), Peljadi(oj) (50 kuća), Sofras(č)an (80 kuća) (ovo selo se još zove i Šafran). Ukupno 500 kuća, tj. do 1000 pušaka (vojno sposobnih muškaraca).

Kod sela Šafrana ili Safrasana, na zaravni u dolini blizu rijeke su bile ruševine Ćuteta, koji se zove Kršet. Ruševine su zarasle u žbunje a Jastrebov nije našao nikakve zapise. Ćutet se sastojao od velikog karavan-saraja u obliku paralelograma s jednim vratima na istoku, kao i Graždanima i Valboni. Unaokolo zidina su bile prostorije za stanovanje. Ostaci su građevina iz rimskog doba, starih vremena kada je svako pleme ili okrug imalo svoj džutet, tj. civitas. Nedaleko od ovog uteta preko rijeke je bio mostić, iza koga se uzdiže planina Buljušnje sa žiteljima sela Buljušinje, koja su činila poseban bajrak. Buljšinje (i Buljčica po izgovoru u Galičniku) sa istoka se omeđuje, mostom Ura Džutet, kojom odvaja Veliku Grujku, na jugu planinom Martineš, na zapadu Matskim bajrakom Božić i planinom Kljosi, na kojoj je raštrkano istoimeno selo sa 200 kuća, na sjeveru se međi sa bajrakom Čeljs (Lelja), planinom Patejna sa istoimenim selom. Buljšinje, selo razbacano po obroncima izrazito živopisne planine bogate bukovom šumom, bilo je do 500 kuća. Nije bilo ni džamija ni ostataka ne Šuke starije bogomolje. Žitelji se nazivaju Bektaš i oni se pridržavaju pravila te muslimanske sekte.

Mala Grujka (Grujka Vogelj)

Smještena je sjeverno od Velike Grujke, sa istoka se od Gornjeg Debra odvaja Drimom, naspramno se vide ruševine Graždana, na zapadu se omeđuje planinom Kacinje (Kacnaj), a na sjeveru planinom Ljusna i istoimenom bajrakom (u tursko vrijeme).

U Grujki je bilo 16 sela: Džurasi (30 kuća), Zog(aj)t (25 kuća), Blaca (30 kuća), Štošan(i) (20 kuća), Maže(i)ca (30 kuća), Tropojan(i) (30 kuća), Šupenč(c)a (20 kuća), Okšatejna (15 kuća), Gorica (30 kuća), Homezi(š) (100 kuća), Šopeza(nca) (40 kuća), Ljašani (50 kuća), Šerenci (50 kuća), Džurasi (40 kuća), Nomeši (100 kuća), Čerepec (-). Ukupno je bilo oko 600 kuća i skoro isto toliko duša sposobnih za rat, kao i u Velikoj Grujki, onih 1000.

U ovoj Grujki planine nisu tako visoke ni šumovite kao u Velikoj Grujki. Kraj nema ruševina grada ili tvrđave. Samo sela Zogaj, Tropoja i Gorica imaju ruševine manjih crkava sa grobljima koja ih okružuju.

Ljusna (Ljuznija)

Smještena je sjeverno od Male Grujke. Sa istoka se granii Drimom iza kojeg su sela Donjeg Debra, Dobrova, Greva, Meljani, Položani, Montrejna i dr. Sa zapada Ljusnu od Mata i kod sela Selište odvaja rječica Mur, koja se uliva u Drim u (nekada) najraku Muhuri kod mjestašceta Sinete.

U Ljusini je bilo ovih 13 sela, od sjevera ka jugu: Mirkaj (15 kuća), Katuniri (10 kuća), Arap (10 kuća), Likaj (15 kuća), Serafet (Seferi) (10 kuća), Mera(e)t (Lišan) (15 kuća), Toset (25 kuća), Zotet (30 kuća), Hoteši (30 kuća), Džurži (40 kuća), Nkoli (40 kuća), Berkoli (30 kuća), Manukaj (25 kuća). Ukupno, oko 300 kuća.

Samo su se kod tri sela (Mirkaj, Toset i Hoteši) u doba Jastrebova još vidjele ruševine crkava i malih grobalja. Po kazivanju stanovništva, crkva blizu sela Mirkaj, sa sjeverne strane u planinu, je uživala posebnu slavu. Crkva je bila bogata i pripadalo joj je dosta zemljišta. Tada je nosila naziv Lims. Crkva nije bila velika a nalazila se u planini na veoma istaknutom mjestu. Kod porušene crkve su okolo stajale gomile kamenja. Vjerovatbo je tu bio manji manastir. I Arnauti poštuju to mjesto, pa niko ni kamen ne smije da pipne. Vjerovali su da ako bi koristili kamenu građu crkve da bi ih zadesila teška bolest ili smrt. Arnauti su iz poštovanja prema ovom mjestu tu postavili jedno veliko i staro zvono, koje su pronašli. Jastrebov nije obišao to zvono da bi pročitao eventualni natpis. Ljusnani i svi Malisori iz Debra su prešli na islam tek nedavno (od vremena Jastrebova). Bez odlika fanatizma, neki staci Malisori su Jastrebovu otvoreno govorili da se povoljan prelazak u muslimane odigrao prije najviše 150 godina. Od tada je po mnogim selima Malesije ostalo još mnogo ljudi čvrstih u pravoslavnom hrišćanstvu (u tom kraju nije bilo katolika), ali su i oni voljno ili nevoljno, vremenom prelazili u islam.

Prelazak u islam je na početku bio formalan, samo promjena imena. Niko nije podizao džamije (kao što ni u doba Jastrebova u Malesiji nije bilo džamija), a popova nigdje nije bilo, crkve su pale i urušile se. Žene su još dugo posjećivale te ruševine, da bi vremenom i to prestalo. Ostao im je običaj da još samo žene nose hrišćanska imena i to niko ne suzbija. Malisorke ne stupaju u kontakt s varošankama i nisu nauila ženska muslimanska imena, tako da su česta imena među njima Kata, Mara, Ljuba. Jastrebov ih je pitao koga više poštuju - hodžu ili popa, a odgovarale su mu da popa poštuju više. Hrišanstvo nije sasvim nestalo ali se ni islam nije primio, ne samo kod žena nego ni kod muškaraca. Indiferentni su prema religiji. I u hrišćansko doba to je bilo formalno vršenje obreda o praznicima. Učenje o vjeri im je bilo nepoznato. Tako se sa urušavanjem hramova ugasila i posljednja iskra hrišćanske samosvijesti, ali bez potrebe za podizanjem džamija. U Matu je bila samo jedna džamija, u Mlisu. Škola nisu imali, ni u Matu ni u čitavoj Malesiji.

Mat, Ljusna i Mala Grujka su po strani od glavnih puteva Debra s Elbasanom, Ohridom... Malisori nisu cijenili žitelje gradova i ravnice. Bogumili su uništili debarsko vladičanstvo, pa su primili islam prilikom prve turske najezde na Debar. Gornji Debar nije očuvao ni jedan hriščanski praznik, dok u Donjem Debru muslimani uz veliku svečanost praznuju Sv. Nikolu 9. maja po starom kalednaru. Tri dana nisu radili, goste se, a i 15. avgusta praznuju tri dana. Šimri i Malisori takođe u Grujkama i Muhuru slave i Sv. Đorđa 23. aprila.

U Matu i Malesiji muslimani nisu držali ramazan, nisu znali da vrše namaz. Malo koji Arnautin se znao pomoliti kao musliman. Većina ih i nije znala šta je to molitva. Manjina je unama odgovarati obične izraze: anjhmadu ljilja i sl. Tu je najizraženije odsustvo religiozne svijesti, ali im to ne smeta da budu veliki fanatici u odnosu na hrišćane, posebno evropske. Vjerovali su da su muslimani iznad ostalih i da jedno njih Alah voli, i da su samo oni čisti, bez obzira na prljavštinu u kojoj žive i na kraste. Jastrebov je doživjeo da ga prljavi Arnauti posmatraju i pipaju, dive se njegovoj čistoći ali je jedan od njih, koji ne zna za kulturu i higijenu ipak konstatovao da nema na svijetu niko čistiji od Arnautina.

Muhuri

Sjeverno od Ljusne smješten je bio bajrak Muhuri (čulo se Mokri, kako je i na tadašim kartama). Istočno teče Drim, na zapadu je greben planine koji odvaja Mat i Selitu od Ljusne, Muhura i Čidne. Između Mata, Ljusne i Muhura je planina Deja, a između Selite i Čidne se zove Valjmor. Između Ljusne i Muhura granica prolazi pokraj omanjeg krševitog brda na kojem se vide ruševine male kule sa dva seoceta na zapadnoj i istočnoj strani Sina zir i Sina teper (Sina donja i gornja). Sina u množini na arnautskom je Sinete. Zovu ih Gornji i Donji Sinaj. Između je selo Mzet. Rječica Seta (a ne Zeta) izvire u planini Deja i teče u pravcu sjevera, potom se okreće ka istoku i uljva se u Drim.

Muhuri je imalo 13 sela: Škjafi (25 kuća), Hurda (muhuriš) (15 kuća), Buljači (10 kuća), Vajmze (18 kuća), Širokonon (15 kuća), Čurkaj (14 kuća), Kura Bođoj (?), Hurda muhuriš (15 kuća), Vakuf (Kišavec) (50 kuća), Ref (50 kuća), Kalo (30 kuća), Sina pošt (8 kuća), Sina teper (9 kuća). Ukupno oko 300 kuća. Stanovništvo je veoma siromašno kao i u Čidni. Tip je drugačiji nego u Debru, Matu, Ljusni. Kao i Čedinci i Fandi imaju dugačke uši, crnomanjasti izgled i neveliki rast. Debarski Arnauti i Maani ih ne smatraju svojima. Ne smatraju ih Arnautima nego Ciganima, jer su i Debrani i Maani naziv pravi Arnauti prisvojili isključivo za sebe.

U selu Pkjafa je živjeo bajraktar. Istočnije kod tog sela, 10 minuta pješke, na brdu su postojale ruševine crkve Svetog Marka. Malisori su je zvali Kiša Markut. O njoj ništa više nisu znali sem da su je Turci porušili kada su prolazili ovim krajem protiv kaurina. Priča se odnosi na vrijeme kada su Firuz-paša, a za njim i Mustafa-paša (poslije poraza Mađara kod Varne) prošli ovuda u borni protiv Skenderbega. Kod sela Hurda i Buljači su bile male džamije bez minareta. Hurda se nazivala i Korišom jer se seoce nalazilo u jaruzi koja se nije vidjela ni sa jedne strane.

Čidna

U Čidni je u vrijeme Jastrebova bilo šest sela. Na jugu se omeđuje rječicom Seta kod sela Ljušaja, na istoku protiče Drim. S druge strane Drima se uzdiže planina Grama. Na zapadu je planina Valjmor, na sjeveru rijeka Ljurska Zal, kod koje je selo Reč, a od rječice južno nedaleko je Darda vis a vis Kalise. Jastrebov se pita da li je Čidna predio o kojem govori Skenderbegov životopisac, da ga je sultan Mehmed uništio na povratku iz Kroje.

Šest sela Čidne su bila: Ljušaj (70 kuća), Set (30 kuća), Noka (25 kuća), Alie (30 kuća), Blačaj (25 kuća), Kaljoši (30 kuća). (Brest, Kastriot, Lješaj, Ljač, Kukaj, Mstaf, Suljaj, Koljtrakaj, Kandir).

U Čidni je selo Aros, iznad njega je Đuteš i tu je, po kazivanju ljudi, živjeo Skenderbeg. Stanovništvo je divlje. Kao i Muhurani ne znaju za košulju pa ni za donje rublje. U Čidni i selu Reč su toliko divlji da, kao životinje, ne znaju za stid. Tu su svi goli. Žene su bukvalno u „Evinoj odjeći”. Samo se zimi pokrivaju sargijom i dronjama, ritama od raznih parčadi. Muškarci nose samo donje rube, a zimi golotinju prikrivaju džurdinom (vrsta kratkog kaputa). Tlo nije plodno, kamenito je. Nisu sposobni za komunikaciju s ljudima. Jastrebovu prije liče na životinje u ljudskom obliku. Slavni su u razbojništvu. Hranili su se kukuruzom bez soli, mlijekom i sirom. Za drugu hranu ne znaju. Za šećer koji je Jastrebov koristio tokom puta, uz čaj, su mislili da je snijeg. U Čidni i Selitu i Arnji je sretao Arnaute koji nisu znali šta je sol, iako u njihovom jeziku postoji riječ koja označava sol.