Megumi Jokota

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Megumi Jokota
majka (krem odelo) i Džordž V. Buš
Datum rođenja(1964-10-05)5. oktobar 1964.(59 god.)
Mesto rođenjaNigataJapan
Mesto smrtiSeverna Koreja

Megumi Jokota (jap. 横田めぐみ; Nigata, 5. oktobar 1964) — japanska državljanka koju je u poznu jesen 1977. godine, kada je bila učenica niže srednje škole, kidnapovao severnokorejski agent.

Tada trinaestogodišnjakinja, postala je jedna od najmanje sedamnaest Japanaca koje je Severna Koreja kidnapovala kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina dvadesetog veka. Vlada DNR Koreje priznala je zločin, ali je dodala da je Jokota umrla u zatočeništvu. Međutim, njeni roditelji i drugi japanski aktivisti veruju da je ona još uvek živa, te u skladu sa tim vode javnu kampanju za njen povratak iz DNRK u Japan.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Megumi Jokota je rođena 5. oktobra 1964. godine u primorskom mestu u Prefekturi Nigata, gde je i živela. Dana 15. novembra 1977, dok se ova trinaestogodišnjakinja vraćala iz škole kući, kidnapovana je. Severnokorejski agenti, koji su kidnapovanje i izvršili, dovukli su je do broda i iste večeri krenuli ka Severnoj Koreji. U zatočeništvu su je primorali da učestvuje u obuci severnokorejskih špijuna. Naime, ona i ostali kidnapovani podučavali su špijune jeziku, kulturi i drugim osobenostima Japana, kako bi ovi mogli da se uklope u društvo.[1]

Otkrivši Megumin nestanak, njeni roditelji nisu bili u mogućnosti ništa da urade. Skoro pa dvasedet godina kasnije, u januaru 1997. godine, detaljnije informacije o Jokotinom nestanku otkrio im je Vladin sekretar Tacukiči Hjomoto preko telefona.[2][3] Slučaj je zajedno sa drugim sličnim iznet pred japansku vladu, koja je zatim počela da vrši pritisak na vlasti Severne Koreje. To je uslovilo da 2002. godine severnokorejska vlada prizna da je kidnapovala japanske državljane. Tom prilikom je rečeno da je Jokota izvršila samoubistvo 13. marta 1993. (kasnije ispravljeno na 1994), a poslati su ostaci za koje se tvrdilo da su Jokotini. Japanski medicinski stručnjaci utvrdili su DNK testom da poslati ostaci nisu Jokotini, a njena porodica je potvrdila da Megumi nikad ne bi izvršila samoubistvo. Pretpostavlja se da je Megumin kidnaper agent Sin Gvangsu (Sin Gwang-su).[4]

Tokom života u DNR Koreji, Megumi se 1986. udala za Kim Jongnama (korej. 김영남, 金英男), kidnapovanog građanina Južne Koreje. Par je godinu dana kasnije dobio ćerku, Kim Ungjong (korej. 김은경), isprva predstavljenu kao Kim Hjegjong (korej. 김혜경). Juna 2006. Kim Jongnamu, koji je u međuvremenu našao drugu ženu, dozvoljeno je da se sastane sa svojom porodicom. Tom prilikom je potvrdio da je Jokota izvršila samoubistvo 1994. godine. Prema njegovom svedočenju, bolovala je od mentalne bolesti, a pokušala je da se ubije još i ranije. Takođe je tvrdio da su ostaci poslati 2004. pravi. Međutim, njegove tvrdnje, kao puko ponavljanje zvaničnih reči Pjongjanga, nisu naišle na odobravanje. Megumin otac je izjavio da Jongnamu nije omogućena sloboda govora prilikom intervjua u prestonici Severne Koreje, dodajući da mu je verovatno bilo unapred rečeno šta da kaže, kao i da je izgledalo kao da čita skripta.[5] U junu 2012. predsednik Grupe za podršku rođacima kidnapovanih Čoj Songrjong (Choi Seong Ryong) rekao je da je došao u posedstvo dokumenata Vlade Severne Koreje u kojima piše da je Jokota umrla od „depresije“ 14. decembra 2004. godine.[6]

Naročito u Japanu vlada mišljenje da je Megumi i dalje živa. U novembru 2011. južnokorejski časopis Weekly Chosun objavio je zvanični spisak stanovnika Pjongjanga iz 2005, na kojem se nalazila žena imena Kin Engjong, sa datumom rođenja istim kao Jokotinim. Japanska vlada je potvrdila da je proverila spisak, ali da ne može sa sigurnošću da utvrdi identitet popisane žene. Kasnije je potvrđeno da je u pitanju Jokotina ćerka, koju vlasti DNR Koreje drže pod prismotrom. Smatra se da Severnokorejci nameravaju da Engjongovu upotrebe kao „džokera“ u budućim pregovorima.[7] Početkom marta 2014. godine, Šigeru i Sakije Jokota, Megumini roditelji, prvi put su se sreli sa unukom, u mongolskoj prestonici Ulan Batoru (prema dogovoru da to bude bilo gde, sem u Japanu).[8]

DNK kontroverza[uredi | uredi izvor]

U intervjuu za izdanje časopisa Nature od 3. februara 2005. otkriveno je da je DNK analizu Meguminih ostataka izvršio Joši Tomio (Yoshii Tomio) sa privatnog tokijskog Univerziteta Teikjo. Otkriveno je da je on tada bio relativno nov član ustanove, sa statusom predavača, te da forenzički odeljak zapravo i nije imao profesora. Tomio je sam rekao da nije imao prethodnog iskustva sa analizom kremiranih posmrtnih ostataka, kao i da rezultati testova nisu bili sigurni. Dodao je i to da je uzorke, ne veće od jednog i po grama, moglo da kontaminira maltene bilo šta. Kako su uzorci potrošeni u njegovoj laboratoriji, nezavisna provera nije bila moguća.[9]

U editorijalu za već pomenuti žurnal Nature od 17. marta iste godine, japanski ministar zadužen za odnose sa javnošću, Hirojuki Hosoda (Hiroyuki Hosoda), okarakterisao je gorenavedeni članak kao neadekvatnu i nevernu predstavu analize koju je nadgledala Vlada. Sam žurnal pritom je naglasio sledeće činjenice:[10]

Japan je u pravu kada sumnja u svaku izjavu Severne Koreje. Ali situacija oko DNK analize prešla je granicu između naučne slobode i mešanja u politiku. Intervju sa naučnikom koji je sproveo testove ukazao je na mogućnost da su ostaci kontaminirani, te da je DNK analiza neubedljiva. Ova mogućnost nimalo nije prijatna za japansku vladu, koja Severnu Koreju želi da predstavi kao prevaranta.

Nije moguće poreći činjenicu da su kosti možda kontaminirane. Ali, takođe je moguće i da Severna Koreja laže. Problem nije u samoj nauci, već u činjenici da se Vlada meša u naučna pitanja. Nauka počiva na pretpostavci da bi eksperimenti, kao i sva neizvesnost uključena u njih, trebalo da budu podložni preispitivanju. Zašto ih je Japan poverio samo jednom naučniku, a ne celom timu?

Čini se da je ovakva japanska politika očajnički pokušaj da se nadoknadi diplomatski neuspeh. Kako god, interpretacija rezultata DNK testova nije na vladi bilo koje države. Suočavanje sa Severnom Korejom nije zabavno, ali ne opravdava kršenje pravila po pitanju odvojenosti nauke i politike.

Medijska pažnja[uredi | uredi izvor]

O ovom slučaju, pored brojnih televizijskih, radio i novinskih izveštaja, svedoče i sledeća dela:[11][12]

  • Kitachōsen nihonjin rachi jiken (dokumentarac, Japan, 2005)
  • Abduction: The Megumi Yokota Story (dokumentarac, SAD, 2006)
  • Saikai ~Yokota Megumi-san no negai~ (TV specijal, Japan, 2006)
  • Song for Megumi (pesma Pola Stukija, SAD, 2007)
  • Megumi (dokumentarna drama, Holandija/Japan, 2007)
  • Megumi (manga 2004/2005, veb-anime 2008, Japan)
  • Asleep at the Wheel (pesma Pitera Framtona, UK, 2010)
  • Suite Liberte (pesma Pitera Framtona, UK, 2010)
  • Megumi e no chikai (pozorišna predstava, Japan, 2010)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „North Korea's kidnap victims return home after 25 years”. The Guardian. Pristupljeno 6. 7. 2014. 
  2. ^ „Families of missing Japanese angry at US - North Korea deal”. The Daily Telegraph. Pristupljeno 6. 7. 2014. 
  3. ^ „Parental love versus Kim Jong-il”. Asia Times. Arhivirano iz originala 09. 11. 2014. g. Pristupljeno 6. 7. 2014. 
  4. ^ „Clues Found in North Korean Kidnappings”. The Dong-a Ilbo. Pristupljeno 6. 7. 2014. 
  5. ^ „Kim Young Nam barred from speaking freely: Yokota's father.”. The Free Library. Pristupljeno 6. 7. 2014. 
  6. ^ „Yokota died in 2004, not 1994 as Pyongyang claims: South activist”. Japan Times. Arhivirano iz originala 12. 12. 2012. g. Pristupljeno 6. 7. 2014. 
  7. ^ „Yokota daughter entrusted to Kim Jong Un’s sister?”. Japan Times. Pristupljeno 6. 7. 2014. 
  8. ^ „Yokota’s parents, child meet”. Japan Times. Arhivirano iz originala 14. 07. 2014. g. Pristupljeno 6. 7. 2014. 
  9. ^ „Disputed Bones: Japan, North Korea and the 'Nature' Controversy”. The Asia-Pacific Journal. Pristupljeno 6. 7. 2014. 
  10. ^ „Politics versus reality”. Nature. Pristupljeno 6. 7. 2014. 
  11. ^ „Abduction: The Megumi Yokota Story”. Abduction Film. Arhivirano iz originala 10. 02. 2008. g. Pristupljeno 6. 7. 2014. 
  12. ^ „アニメ「めぐみ」ダウンロード Download”. 北朝鮮による日本人拉致問題. Pristupljeno 6. 7. 2014.