Pokrštavanje Hrvata

Problem pokrštavanja Hrvata, kao i prvobitne crkvene organizacije, bio je, kako ističe Neven Budak, jedna od najzastupljenijih tema hrvatske medijevistike uopšte, iako, kako veli isti, polemike o toj problematici nisu bile ni naizgled toliko žučne koliko neka pitanja iz političke istorije hrvatskih srednjovekovnih zemalja.

Pisani izvori na kojima se temelji saznanje o ovom događaju u toj meri su nepouzdani da ne samo što se ne može sa sigurnošću odrediti iz kog crkvenog središta je došlo pokrštavanje, nego i vreme u kom se ono zbilo. Iz tog razloga postoji više mišljenja kako su Hrvati prihvatili hrišćanstvo, a ona se uglavnom mogu svrstati u tri skupine.

Neki istoričari poput Mihe Barade i Ljube Karamana su usled odsustva odgovarajućih pisanih izvora koji bi potkrepili ovu temu pribegli ispitivanju materijalnih ostataka crkvenih spomenika sa teritorije današnje Dalmacije.

Pisani izvori

Među pisanim izvorima vredi istaći Spis o narodima Konstantina VII Porfirogenita (10. vek) i Splitsku hroniku Tome Arhiđakona (13. vek), a nije zgoreg pomenuti ni podatak iz Žitija sv. Ursa (15. vek), koji je, međutim, vrlo nejasan i prožet legendarnim elementima.

Spis o narodima

U Spisu o narodima naći će se na tri mesta različiti podaci o prelasku Hrvata u hrišćanstvo. No, kako je utvrđeno posle podrobne analize dela, 30. glava, koja po naraciji i ukupnom smislu sasvim odudara od celine ostatka „dalmatinskog dosijea“, dodata je naknadno.

Najpre se u 29. glavi navodi da je više slovenskih plemena, među kojima i Hrvati, na svoju inicijativu primilo hrišćanstvo preko sveštenikâ koje je poslao „hristoljubivi car“ Vasilije I. Zatim se u 30. glavi navodi da su Hrvati primili hrišćanstvo iz Rima, takođe na vlastitu inicijativu, i to nakon što su se izbavili iz franačkog jarma, tj. za vreme vladavine arhonta (kneza) Porina (Πόρινος). Najzad, u 31. glavi stoji da su ih pokrstili za vreme Iraklija sveštenici koje je poslao rimski papa.

Splitska hronika

U procesu obnove salonitanske crkve, ali i pokrštavanja Hrvata, Toma Arhiđakon daje izvesnom Jovanu Ravenjaninu najvažniju ulogu i posebno mu posvećuje 11. glavu svog dela.

Međutim, naš vrhovni poglavar (tj. rimski papa — prim. prev.) odaslao je izvesnog izaslanika po imenu Jovana, koji je rodom iz Ravene (patria Ravenatem), da proputuje delovima Dalmacije i Hrvatske (partes Dalmatie et Chrovatie peragrando) i razobliči hrišćane spasonosnim opomenama (salutaribus monitis christicolas informaret). U crkvi pak salonitanskoj od vremena pada nije bio zaređen kolovođa. Stoga prečasni Jovan stane da podstiče sveštenstvo i narod na to kako su međusobno dužni da obnove arhiepiskopiju drevnoga grada, što je kod ondašnjih naišlo na veoma topao odaziv i prijem. Zatim se, kao što je to bio običaj, okupilo sveštenstvo i svi su se složili da izbor padne na već pomenutog Jovana. Pošto je primio posvećenje od gospodina pape, kao dobar pastir pristupio je svojim ovcama, ne imajući na umu da zgrće pare, s obzirom na to da je crkva tada bila jako siromašna.

— Thomas, XI, 1-3.

Žitije sv. Ursa

Legenda o životu sv. Ursa, žitelja Vičence, datira mnogo kasnije, iz 15. veka. Zbog njene očite uopštenosti ocenjeno je da se bez ustručavanja može odbaciti kao izvor za pokrštavanje Hrvata.

Materijalni izvori

Osim pisanih izvora, o pokrštavanju Hrvata u Dalmaciji svedoče i izvesni arheološki nalazi: krstionica kneza Višeslava, mramorni nadvratnik oltarne pregrade s fragmentom natpisa iz Kaštel-Sućurca, sarkofag splitskog arhiepiskopa Jovana i Godeslavov natpis iz Nina.

Vidi još

• Pokrštavanje Slovena
• Pokrštavanje Srba
• Pokrštavanje Bugara

Izvori i literatura

Izvori

• Moravcsik, Gyula, ur. (1967) [1949]. Constantine Porphyrogenitus: De Administrando Imperio (2. izd.). Washington: Dumbarton Oaks Center for Byzantine Studies. 
• Ferjančić, Božidar (1959). „Konstantin VII Porfirogenit”. Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 2. Beograd: Vizantološki institut. str. 1—98. 
• Živković, Tibor (2012). De conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source. Belgrade: The Institute of History. 
• Živković, Tibor (2013). De conversione Croatorum et Serborum: Izgubljeni izvor Konstantina Porfirogenita. Beograd: Zavod za udžbenike. 
• Toma Arhiđakon, Historia Salonitana. Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, prev. Olga Perić, Split 2003.

Literatura

• Mladen Ančić, Zamišljanje tradicije. „Vrijeme i okolnosti postanka 30. glave djela De administrando imperio“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 42 (2010), pp. 133–151.
• Neven Budak, „Pokrštavanje Hrvata i neki problemi crkvene organizacije“, u: Starohrvatska spomenička baština. Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, ur. Miljenko Jurković & Tugomir Lukšić, Zagreb 1996, pp. 127–136.
• Vlasto, Alexis P. (1970). The Entry of the Slavs into Christendom: An Introduction to the Medieval History of the Slavs. Cambridge: Cambridge University Press. 
• Radoslav Katičić, Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb 1998.
• Klaić, Nada (1971). Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1. izd.). Zagreb: Školska knjiga. 
• Klaić, Nada (1990). Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb: Globus. 
• Maksimović, Ljubomir (1996). „Pokrštavanje Srba i Hrvata”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 35: 155—174. 
• Mirjana Matijević-Sokol, Toma Arhiđakon i njegovo djelo, Jastrebarsko 2002.
• Antun Ivandija, „Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima. Prikaz pitanja“, Bogoslovska smotra XXXVII/1967, br. 3-4, pp. 440–444.
• Franjo Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. st.), Zagreb 1996.
• Ferdo Šišić, „Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji“, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva n.s. 13 (1914), pp. 1–93.
• Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925.