Radič Sanković

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Grb Sankovića

Radič Sanković (13791404) bio je vlastelin i vojvoda Huma.

On je najznačajniji i poslednji izdanak dinastije Sankovići.[1] Njegov otac bio je Sanko Miltenović, braća župan Bjeljak, Budelj i Sančin Sanković, sestra Dragana. Prvi pomen iz 1379. godine. Vođstvo porodice preuzeo je od brata župana Bjeljaka Sankovića. Zbog pokušaja prodaje Konavla Dubrovčanima 1392. bio je kažnjen za neveru i oduzeti su mu posedi.[2] Bio je u sužanjstvu kod roda Kosače. U doba kralja Ostoje Kotromanića 1398. vraćen mu je porodični posed osim u Konavla. Uzeo je učešće u bosanskom prodavanju Slanskog primorja 1399, ali nije bio adekvatno nagrađen pa se dodatno, zasebno dogovarao sa Dubrovčanima.[3]

Za prodaju primorja dobio je palatu u Dubrovniku. Učestvovao je u bosansko-dubrovačkom ratu 1403—1404, predvodeći napade na Dubrovčane u ime kralja Ostoje. Stradao je 1404. u promenama oko svrgavanja kralja Ostoje. Njegove posede u Humu preuzeo je vojvoda Sandalj Hranić Kosača. Pominje se da ga je vojvoda Sandalj Hranić oslepeo, ali to nije potvrđeno.

Radič je bio dva puta oženjen. Prva žena bila je Gojslava koja je bila kćerka zetskog oblasnog gospodara Đurđa Balšića, prva supruga vojvode Radiča Sankovića. U vrijeme muževog zatočeništva (1391–1398) morala se skloniti u Dubrovnik, jer joj je sigurnost bila ugrožena. Za to vrijeme dobijala je materijalnu pomoć od dubrovačke Vlade, a kada je išla da dočeka vojvodu Radiča u maju 1398, poslije dobijanja slobode, Dubrovčani su je lijepo i sa darom ispratili. Možda je uskoro i umrla, jer se više na pominje u istorijskim izvorima. Na ovu pretpostavku upućuje vijest iz novembra 1399. kada se vojvoda Radič ženio drugi put. Drugi put Radič Sanković se ženio 1399, ali ime te njegove druge žene nije poznato.[4][5]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Željko Fajfrić, Kotromanići, Šid 2000, ch. 4
  2. ^ Finkel, Caroline, Osman's Dream, (Basic Books, 2005), p. 20-21
  3. ^ Finkel, Caroline, Osman's Dream, (Basic Books, 2005), p. 20-21
  4. ^ http://www.anurs.org/sajt/doc/File/casopisi/GPB%20_1_(2008).pdf
  5. ^ Klaić 1882, str. 210.

Literatura[uredi | uredi izvor]