Radoslav Gerba

Medalja sa prikazom Gerbe, rad vajara Rudolfa Valdeca (1872-1929)

Radoslav (Rajmund) Gerba^[1] (Ogulin , 1 .maj 1849 — Opatija, 18. mart 1918) bio je general austrougarske vojske, komandant zagrebačke XVIII korpusa i Kraljevskog hrvatskog domobranstva.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je u srpskoj porodici.^[2]^[3]

Posle školovanja vojno-inženjerske škole 1868. godine, raspoređen je u čin potporučnika u 71. pešadijski puk i služio je u štabu puka. Godine 1878. sa pukom učestvuje u okupaciji Bosne i Hercegovine i od tada služi u raznim štabovima. Od 1885. do 1889. služio je na Katedri za ratnu istoriju Carske akademije u Beču. Godine 1893. postao je komandant 97. pešadijskog puka. Od 1903. do 1907. bio je komandant VII Domobranskog okruga u Zagrebu, a 1907. preuzeo dužnost komandanta XIII. zagrebačkog korpusa.

Protivio se uvođenju mađarskog na železnice u Hrvatskoj, a u pismu ministru vojnom generalu Francu fon Šenajhu nazvao ga je „mačem u srce“. Datuma 1. maja 1909, dobio je čin generala pešadije. Godine 1913. postao je pravi tajni savetnik - imenovan je za člana Geheimer Rat (tajnog sudskog veća). Iste godine dobio je počasnu titulu „Inhabe“ 78. osječke pešadijske pukovnije (doslovni prevod vlasnik), što je u habzburškoj vojnoj tradiciji značilo posebnu čast vojnom zapovedniku ili aristokrati.

Za njegovog života na italijanski jezik prevedene su knjige o ratu za poljsko nasleđe 1773 – 1775 i borbi austrijskih trupa na Korzici i Siciliji. Godine 2006. i 2008. knjige je digitalizovao Univerzitet Harvard .^[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

^ Pojić, Milan; 2001., Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43 Ožujak 2001.
^ Iz Krležine ostavštine. Marginalije. Enciklopedija Jugoslavije. Izbor,^{[mrtva veza]} Kolo, br. 1, proljeće 2007., ISSN 1331-0992
Bio je divizijski general, a sve ovo što Josip Horvat piše da je odbio Khuenu da uguši nemire »domobranskim oružanim snagama«, to je luk i voda, upravo tako kao i srpsko rodoljublje Raymonda Gerbe, o kome sanja u posljednje vrijeme Savica Kosanović.
— Krleža
^ Catherine Horel: Die königlich–ungarische Landwehr (Honvéd) in Kroatien–Slawonien am Vorabend des Ersten Weltkriegs. Caru vjeran do smrti – Kaisertreu bis in den Tod, Die Auflösung der Habsburger Monarchie – 90 Jahre danach, Collegium Budapest/CNRS, 2008., str. 2.
^ Guerra per la successione di Polonia (1733-35): campagne 1735

[1] Pojić, Milan; 2001., Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43 Ožujak 2001.

[2] Iz Krležine ostavštine. Marginalije. Enciklopedija Jugoslavije. Izbor,^{[mrtva veza]} Kolo, br. 1, proljeće 2007., ISSN 1331-0992
Bio je divizijski general, a sve ovo što Josip Horvat piše da je odbio Khuenu da uguši nemire »domobranskim oružanim snagama«, to je luk i voda, upravo tako kao i srpsko rodoljublje Raymonda Gerbe, o kome sanja u posljednje vrijeme Savica Kosanović.
— Krleža

[catherine-3] Catherine Horel: Die königlich–ungarische Landwehr (Honvéd) in Kroatien–Slawonien am Vorabend des Ersten Weltkriegs. Caru vjeran do smrti – Kaisertreu bis in den Tod, Die Auflösung der Habsburger Monarchie – 90 Jahre danach, Collegium Budapest/CNRS, 2008., str. 2.

[4] Guerra per la successione di Polonia (1733-35): campagne 1735

[1]

[2]

[3]

[4]