Sopran

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
registar soprana na klavijaturi

Sopran (od ital. sopra, „preko“, ital. Soprano, nem. Sopran) je najviši ženski glas. Tonski raspon (tesitura) soprana obično ide od c1 do c3. ali je kod profesionalnih pjevačica čest i širi registar. Postoji više vrsta soprana, što se odnosi na njihovu snagu i boju glasa, kao i tip uloga koje tumače.

Izraz sopran se odnosi na ženski glas, iako istu visinu tona mogu da postignu dječaci ili odrasli muški pjevači. Muškarci to postižu koristeći tehniku falseta. Takvi pjevači se nazivaju kontratenori.

Najviši pjevački ton u muzičkoj literaturi je f3 u ariji „Kraljice noći“ iz Mocartove opere Čarobna frula. Rijetki su soprani koji su sposobni da dosegnu ovaj ton.

Koloraturni soprani[uredi | uredi izvor]

Sopran koji se, uz veliki raspon glasa, odlikuje pokretljivošću i gipkošću, te može s lakoćom izvoditi mnogo ukrasa, zove se koloraturni sopran.

Subret[uredi | uredi izvor]

Subret (franc. Soubrette „koketa“) ili karakterni sopran (nem. Charaktersopran) je termin koji označava vrstu operske uloge i glas koji je karakterističan za njihove tumače. To je lagan glas svijetle boje, prosječne visine, bez brzih pjevačkih ukrasa (koloratura). „Lagan glas“ ne znači da ove pjevačice imaju slab glas, jer je za svaku opersku ulogu neophodno da on nadjača zvuk orkestra. Mnoge mlade pjevačice započinju karijeru subret ulogama, ali kako postaju zrelije, obično prelaze u druge vrste soprana. Njihov tipični pjevački registar je od tona c1 do d3. Primjer za ulogu subret je Don Apšo kao Suzana u operi Figarova ženidba.

Ne postoje pjevačice koje su specijalizovane za ovaj tip uloga. Njih pjevaju lirski soprani, ili koloraturni mecosoprani.

Lirski sopran[uredi | uredi izvor]

Lirski sopran je topao i svjetao zvonki glas, bogate boje, koji može da nadjača veliki orkestar. U principu, ova vrsta soprana pjeva više tonove od subrete. Lirski soprani se često djele u dvije grupe:

  • Laki lirski sopran ima jači glas od subret pjevačica, ali i dalje ima mladalački karakter. Primjer lakog lirskog soprana je Lucija Pop kao Pamina u operi Čarobna frula
  • Puni lirski sopran ima zreliji i jači glas. Primjer za puni lirski sopran je Kiri Te Kanava kao Margarita u operi Faust

Među čuvene lirske soprane ubrajaju se: Tarja Turunen (komercionalna muzika, hevi metal), Lisija Albaneze, Monserat Kabaje, Liza dela Kaza, Rene Fleming, Viktorija de los Anheles, Mirela Freni, Anđela Georgiju, Ana Netrebko, Kiri te Kanava, Renata Skoto i Elizabet Švarckopf.

Spinto sopran[uredi | uredi izvor]

Spinto sopran (ital. Spinto soprano „gurnuti sopran“) ima svjetlinu i visinu lirskog soprana, ali može da otpjeva i dramske arije. Primjer spinto soprana je Leontina Prajs u naslovnoj ulozi iz opere Toska.

Spinto soprani se obično svrstavaju u prevashodno lirske ili dramske soprane. Ove uloge su posebno karakteristične za: Renatu Tebaldi, Leontinu Prajs, Zinku Milanov i Radmilu Bakočević.

Dramski sopran[uredi | uredi izvor]

Dramski ili robusni sopran (ital. soprano robusto) posjeduje snažan, bogat, emotivan glas. Obično, ali ne uvijek, ova vrsta glasa je niža od ostalih soprana i ima tamniju boju.

Neki dramski soprani, poznati kao vagnerovski soprani, su toliko snažni da uspijevaju da nadjačaju orkestre od preko 80 muzičara.

Poznati dramski soprani su: Leontina Prajs, Renata Tebaldi, Karita Matila, Gundula Janovic, Hildegard Berens, Eva Marton, Džesi Norman, Lota Leman i Roza Ponsel. Meću vagnerovskim sopranima ističu se: Gena Dimitrova, Kirsten Flagstad, Lili Leman, Birgit Nilson i Astrid Varnaj.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]