Pređi na sadržaj

Agafologija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Agatologija (od grčkog agathos – ljubazan, dobar i logos – reč) – doslovno „učenje o dobru“, čini onaj deo praktične filozofije ili etike koji se bavi „najvišim dobrom“[1].

Od vremena kada je Sokrat definisao ovaj koncept u smislu da spaja ideju vrline sa idejom blaženstva (blagostanja) i da najviša vrlina čini najvišu sreću, odnos između ova dva aspekta navedenog. koncept je postao predmet žive debate između različitih škola starogrčke filozofije postaristotelovskog perioda, koje su davale prioritet životnoj mudrosti nad svetskom.

Identitet vrline i sreće na koji ukazuje Sokrat epikurejci su tumačili u smislu da prvo nije ništa drugo do dobro proračunata želja za srećom, dok su stoici otkrili da blaženstvo leži isključivo u ispoljavanju vrline. Ovo suprotstavljanje doktrini agafologije ušlo je u srednjovekovnu i modernu filozofiju i, štaviše, na takav način da su pogledi stoika na eudaimonizam počeli da se mešaju sa konceptom najvišeg dobra, koje određuje spoj vrline i sreće.

Koncept najvišeg dobra je, uostalom, logičan izraz psihološke činjenice koja leži u univerzalnoj pretpostavci o ustrojstvu sveta da je osoba koja postupa ispravno na kraju krajeva srećna na ovaj ili onaj način. Koncept najvišeg dobra je direktna posledica ideje moralnog svetskog poretka[2].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Han (2021-04-18). „Agafologiя - ponяtie i značenie”. intellect.icu. Pristupljeno 2024-05-10. 
  2. ^ Toftul M. G., Žitomir (2014). Sučasniй slovnik zetiki. Vid-vo ŽDU іm.