Aksiome verovatnoće

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Funkcija verovatnoće P se definiše na podskupu prostora uzorka S čiji su elementi slučajni događaji E, tako da zadovoljava sledeće aksiome:

  1. nenegativnost: P(E) ≥ 0;
  2. uzajamna isključivost: P(E1E1) = P(E1) + P(E2), kada je E1E1 prazan skup;
  3. potpunost: P(S) = 1.

To su aksiome verovatnoće ruskog matematičara Kolmogorova.

Neposredne posledice[uredi | uredi izvor]

Komplementarni događaj

Za svaki slučajni događaj ES definisan je suprotan (komplementan) slučajni događaj koji se označava sa crticom pored (prim) ili crtom iznad slova. Događaj E′ će se desiti ako i samo ako se događaj E neće desiti. Tada je P(E′) = 1 - P(E).

Naime, ako su E i E′ uzajamno isključivi, tj. EE′ je prazan skup, biće P(S) = P(EE′) = P(E) + P(E′). Zatim, iz aksioma (2) i (3) sledi P(E) + P(E′) = 1, tj. P(E′) = 1 - P(E).

Nemoguć događaj (prazan skup)

Prazan skup ∅ je nemoguć događaj, odnosno P(∅) = 0.

Naime, S = S ∪ ∅. Skupovi S i ∅ su i uzajamno isključivi pa je P(S) = P(S ∪ ∅) = P(S) + P(∅). Zatim iz aksioma (2) i (3) sledi P(∅) = 0, što je i trebalo dokazati.

Monotonost (potskup)

Ako su E1 i E2 potskupovi od S takvi da je E1E2, tada je P(E1) ≤ P(E1).

Naime, iz teorije skupova znamo da je E2 = E1 ∪ (E1E2) i da su E1 i E1E2 uzajamno isključivi.

Zato i prema aksiomi (2) imamo P(E2) = P(E1) + P(E1E2) ≥ P(E1), jer prema aksiomi (1) imamo P(E1E2) ≥ 0.

Granice verovatnoće (opseg)

Za svaki slučajni događaj E opseg verovatnoća je 0 ≤ P(E) ≤ 1.

Naime, iz ∅ ⊆ ES i verovatnoće potskupa sledi P(∅) ≤ P(E) ≤ P(S), te 0 ≤ P(E) ≤ 1.

Pravilo sabiranja

Za proizvoljne potskupove E1, E2S važi jednakost P(E1E2) = P(E1) + P(E2) - P(E1E2).

Naime, iz E1E2 = E1 ∪ (E2E1) i zato što su događaji E1 i E2E1 uzajamno isključivi imamo P(E1E2) = P(E1) + P(E2E1).

Pored toga, drugi događaj razlažemo na dva uzajamno isključiva događaja E2 = (E2E1) ∪ (E2E1) tako da je P(E2) = P(E2E1) + P(E2E1)

Iz poslednje P(E2E1) = P(E2) - P(E2E1) i pretposlednje jednakosti sledi P(E1E2) = P(E1) + P(E2) - P(E1E2), što je i trebalo dokazati.

Algebarski izrazi[uredi | uredi izvor]

Vjerovatnoće događaja su realni brojevi iz intervala [0, 1]. U algebri u vezi sa takvima postoje brojne korisne netrivijalne formule. Slede primeri nekih, sa algebarskim dokazima, koji bi mogli biti inspiracija za nalaženje sličnih izraza potrebnih u različitim primenama teorije verovatnoće.

Primer 1.

Neka su p0, p1 i p2 pozitivni brojevi čiji je zbir jedan. Ako kvadratna jednačina p2x2 + p1x + p0 = x ima korjen x0 ∈ (0, 1), onda je p1 + 2p2 > 1 i obrnuto: ako je p1 + 2p2 > 1 onda data kvadratna jednačina ima korjen x0 ∈ (0, 1).

Dokaz: Pišemo datu jednačinu u ekvivalentnim oblicima redom:

,
,
,
,
,
.

Ako je x0 rešenje ove jednačine, onda je x0 p0/p2. Kako je to broj od nula do jedan isključujući granice, biće p0 < p2, pa je 1 = p0 + p1 + p2 < p2 + p1 + p2 = p1 + 2p2, tj. p1 + 2p2 > 1. Zatim se lako dokazuje i obrnuto tvrđenje.♦

Algebarske jednakosti[uredi | uredi izvor]

Primer 1. Naći prirodne brojeve n1 < n2 < n3 < n4 < n5 veće od dva takve da važi jednakost:

.

Rešenje: Ako je n1 > 3, tada leva strana jednakosti nije veća od

.

Prema tome mora biti n1 = 3. Tada je

.

Slično, ako je n2 > 4, tada leva strana poslednje jednakosti nije veća od

.

Dakle, mora biti n2 = 4. Nastavljajući na sličan način, dobijamo jedinstveno rešenje n1 = 3, n2 = 4, n3 = 5, n4 = 6, n5 = 20, tj.

.♦

Primer 2. Dato je k (k > 1) različitih prirodnih brojeva n1, n2, ..., nk. Dokazati da jednakost

nije tačna niti za jedno k > 1.

Dokaz: Pretpostavimo suprotno, da je

,

gde je n1 < n2 < ... < nk. Tada mora biti n1 ≥ 2. Inače, za n1 = 1 bilo bi 1/n1 = 1 pa bi zbir na desnoj strani bio veći od jedan. Zbog pretpostavke o poretku brojeva imamo

,

što je nemoguće.♦

Algebarske nejednakosti[uredi | uredi izvor]

Primer 1. Ako je x + y + z = 1 tada je x2 + y2 + z2 ≥ ⅓.

Dokaz: Iz (x - y)2 ≥ 0 sledi x2 + y2 ≥ 2xy. Sabiranjem sličnih dobijamo nejednakost 2(x2 + y2 + z2) ≥ 2(xy + yz + zx). Ako levoj i desnoj strani ove nejednakosti dodamo izraz x2 + y2 + z2 dobijamo 3(x2 + y2 + z2) ≥ x2 + y2 + z2 + 2xy + 2yz + 2zx = (x + y + z)3 = 1, odnosno x2 + y2 + z2 ≥ 1/3.♦

Primer 2. Ako su x1, x2, ..., xn iz intervala [0, 1] onda je

.

Dokaz: Označimo x1 + x2 + ... + xn = y. Kako iz identiteta (y - 1)2 ≥ 0 sledi identitet (y + 1) ≥ 4y, to sada imamo

.

Dalje je xkxk2, jer su x-ovi (pozitivni i) manji od jedan, pa važi i nejednakost

.

Iz ove i prethodne nejednakosti sledi tražena.♦

Primer 3. Ako je

tada je

Dokaz: Iz očiglednih nejednakosti 2|x|⋅|y| ≤ x2 + y2 primjenjenih redom na elemente datih nizova a i b, nakon sabiranja dobijamo

,

odnosno

.

Koristimo činjenicu da je |x|⋅|y| = |xy| i |x1 + x2 + ... + xn| ≤ |x1| + |x2| + ... + |xn| (dokazati indukcijom). Dalje je -1 ≤ a1b1 + a2b2 + ... + anbn ≤ 1, što je i trebalo dokazati.♦