Antikardiolipinska antitela

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Antikardiolipinska antitela su kompleksna grupa autoantitela povezanih sa trombozom (arterijskom i venskom) kod primarnog antifosfolipidnog sindroma i bolesti vezivnog tkiva, posebno sistemskog eritemskog lupusa SLE, gde su antikardiolipinska antitela često, ali ne uvek, uzrok lupus antikoagulantne aktivnosti. Antitela se češće nalaze kod pacijenata koji nemaju lupus i povezana su, pomalo paradoksalno, sa neobjašnjivom venskom i arterijskom trombozom, infarktom miokarda, neurološkim simptomima, moždanim udarima kod mladih pacijenata i sa ponovljenim abortusom.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Prvi opis antifosfolipidnog antitela (aFL) datira iz 1906. godine, kada je Vaserman istraživao razvoj seroloških testova za sifilis . Godine 1941. otkriven je pravi relevantni antigen , kardiolipin , mitohondrijski fosfolipid koji će kasnije postati osnova VDRL (Laboratorija za istraživanje veneričnih bolesti) testa za otkrivanje sifilisa, koji se i danas koristi. Radeći krvne testove za dijagnozu ove venerične bolesti , otkriveno je da su mnogi pacijenti sa sistemskim eritematoznim lupusom takođe bili pozitivni na VDRL test, bez ikakvih drugih kliničkih ili seroloških dokaza o sifilisu.  Kasnije se videlo da je ovo antitelo promenjeno i kod drugih bolesti.[2]  ​

Godine 1983. ustanovljen je radioimuno test čvrste faze (RIA) za otkrivanje i merenje antikardiolipinskih antitela (aAC ili aCL), što je proširilo znanje o antifosfolipidima (aPL) i njihovim kliničkim vezama. Ovaj test se pokazao mnogo osetljivijim od VDRL testa za otkrivanje antikardiolipina kod pacijenata sa sistemskim eritematoznim lupusom, i zahvaljujući njemu je potvrđena povezanost antifosfolipida sa slučajevima tromboze.  

Godine 1990. dve nezavisne grupe su otkrile da se antikardiolipinska antitela zapravo ne vezuju direktno za kardiolipin, već da je vezivanje posredovano pomoćnim proteinom ili kofaktorom koji se zove β2 glikoprotein I. Ovo se dešava sa antitelima pacijenata sa eritematoznim lupusom ili antifosfolipidnim sindromom. ( SAF), ali ne u slučajevima sifilisa ili drugih infekcija. Tako je kod SLE i AFS kardiolipin zavisan od β2 glikoproteina I , a kod sifilisa i drugih bolesti nezavisan.[2]

Ovaj β2-glikoprotein I deluje kao kofaktor za aCL i identifikovan je kao apolipoprotein (Apo-H) koji je neophodan za prepoznavanje aCL kod autoimunih sindroma.  Samo podskup autoimunih antikardiolipinskih antitela vezuje se za Apo-H i povezuje se sa povećanom trombozom.

Opšte informacije[uredi | uredi izvor]

Šematski prikaz antitela

Antitelo je supstanca uj krvi koja pomaže u borbi protiv infekcije. Antitela mogu greškom da napadanu kardiolipine (fosfolipid, ili neku vrstu masti u krvi) koji su važni za zgrušavanje krvi. Kada antitela napadnu kardiolipin, može doći do pojave krvnih ugrušaka. Trombociti, krvna zrnca koja pomažu u zgrušavanju krvi, takođe su uključena u ovaj proces, što dovodi do problema sa krvarenjem. Nivoi ovih antitela su često visoki kod ljudi sa abnormalnim zgrušavanjem krvi, autoimunim bolestima kao što je sistemski eritematozni lupus (SLE) ili ponovljenim pobačajima.[3]

Antikardiolipin antitela se mogu klasifikovati na dva načina, kao:

  • IgM, IgG ili IgA antitela
  • zavisan ili nezavisna antitela od β2-glikoproteina

Kod autoimunih bolesti, antikardiolipin antitela zavise od β2-glikoproteina. Kod sifilisa, antikardiolipin antitela su nezavisni od β2-glikoproteina i mogu se ispitati korišćenjem laboratorijskog testa za istraživanje veneričnih bolesti

Iako se antikardiolipinska antitela najčešće mere, poznato je da su ona samo jedna grupa od nekoliko specifičnosti anti-fosfolipidnih autoantitela pronađenih kod ovih pacijenata. Autoantitela su bolje definisana kao antifosfolipidna antitela. Njihovo otkriće je dovelo do definicije novog entiteta bolesti, antifosfolipidnog sindroma (AFS). Smatra se da se antifosfolipidni sindrom manifestuje širokim spektrom simptoma. Antifosfolipidna antitela se takođe nalaze kod brojnih zaraznih bolesti, kao i kod nekih pacijenata sa rakom.[4]

Smatra se da su antikardiolipinska antitela anti-M1 mitohondrijska antitela, odgovorna za lažno pozitivan VDRL (sifilis) test koji se povremeno viđa kod pacijenata sa lupusom.

Antikardiolipinska antitela povezana sa AFS najčešće prepoznaju serumski protein b2-glikoprotein I povezan sa fosfolipidom. Test koji se koristi u ovoj laboratoriji sadrži b2-glikoprotein I. Smatra se da antikardiolipinska antitela povezana sa infekcijom ne uključuju b2-glikoprotein I. Autoantitela na kardiolipin mogu biti bilo koja kombinacija klasa IgG, IgM i IgA. IgG antitela koja su najrasprostranjenija klasa autoantitela i klasa sa najvećom kliničkom korelacijom.[4]

Značaj[uredi | uredi izvor]

Uzorci za koje je utvrđen visok nivo IgG antikardiolipina najverovatnije pokazuju očigledne kliničke simptome. Međutim, IgA i IgM autoantitela se često nalaze ili sama ili u kombinaciji sa IgG. U laboratorijama se obično mere IgG i IgM antikardiolipinska antitela. Koncentracije antitela nisu u korelaciji sa obimom ili ozbiljnošću tromboze.[4]

Antikardiolipin može biti pozitivan kod pacijenata bez većih problema s trombozom. Antikardiolipinska antitela, lupus antikoagulantni test i VDRL otkrivaju preklapanje, ali ne i identične populacije antitela. Treba izmeriti antitela na kardiolipin i antikoagulansnu aktivnost lupusa (hematološki test). Ova dva testa se ne slažu uvek.[4]

Indikacija[uredi | uredi izvor]

Glavne indikacije za merenje antikardiolipinska antitela su:[3]

  • ispitivanje primarnog antifosfolipidnog sindroma i tromboze povezane sa SLE i drugim bolestima vezivnog tkiva
  • neurološki događaji,
  • poremećaji povezani sa trudnoćom, uključujući rekurentne i postnatalne tromboze,
  • ispitivanje neobjašnjive trombocitopenije,
  • ispitivanje uzroka abnormalnog krvarenja,
  • česti pobačaji, kako bi test pomogao zdravstvenim radnicima da otkriju uzrok, jer su anti-kardiolipinska antitela povezana sa ponovljenim spontanim pobačajem i trombotičkim događajima kod majki ubrzo nakon rođenja,
  • otkrivanje infekcija uključujući sifilis, malariju, parazitske bolesti i infektivnu mononukleozu, jer antikardiolipinska antitela mogu biti prolazno povišena u mnogim infekcijama. Iz tog razloga, pozitivne rezultate uvek treba potvrditi nakon 8-12 nedelja.

Interpretacija rezultata[uredi | uredi izvor]

Antikardiolipinska antitela su po definiciji glavni kriterijum za dijagnozu antifosfolipidnog sindroma (AFS). Oni se nalaze kod oko 30-40% pacijenata sa SLE. Kod pacijenata sa primarnim i AFS povezanim sa SLE pozitivni rezultati koreliraju sa predispozicijom za arterijsku ili vensku trombozu, gubitak fetusa ili trombocitopeniju. Međutim, nivoi antikardiolipinskih antitela nisu u dobroj korelaciji sa aktivnošću bolesti ili sa specifičnim karakteristikama SLE kao što su artritis ili zahvaćenost bubrega. Ipak, prisustvo ovih autoantitela služi kao marker za rizik od tromboembolitičkog događaja. Oni pacijenti sa SLE koji pokazuju visoke nivoe ovih autoantitela imaju 4 puta veću verovatnoću da će imati takav događaj od onih koji ne eksprimiraju autoantitela.[4]

Antikardiolipinska antitela su povezana sa ponovljenim spontanim abortusom i trombotičkim događajima kod majki ubrzo nakon rođenja.

Takođe se nalaze kod do 20% mladih pacijenata sa moždanim udarom.

Antifosfolipidna antitela se takođe nalaze kod infekcija uključujući sifilis, malariju, parazitske bolesti i infektivnu mononukleozu. Smatra se da antikardiolipinska antitela mogu biti prolazno povišena u mnogim infekcijama. Iz tog razloga, pozitivne rezultate uvek treba potvrditi nakon 8-12 nedelja.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Tringali, G R; Julian, A J; Halbert, W M (1969-09-01). „Effect of 2-mercaptoethanol treatment on anticardiolipin reactivity in sera from syphilitics and false positive reactors.”. Sexually Transmitted Infections. 45 (3): 202—204. ISSN 1368-4973. doi:10.1136/sti.45.3.202. 
  2. ^ a b „Labtest - Anticuerpos anticardiolipina”. web.archive.org. 2012-02-05. Arhivirano iz originala 05. 02. 2012. g. Pristupljeno 2023-12-09. 
  3. ^ a b „Cardiolipin Antibody - Health Encyclopedia - University of Rochester Medical Center”. www.urmc.rochester.edu. Pristupljeno 2023-12-10. 
  4. ^ a b v g d „Anti-cardiolipin antibody (ACL)”. South Tees Hospitals NHS Foundation Trust (na jeziku: engleski). 2022-04-27. Pristupljeno 2023-12-09. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).