Pređi na sadržaj

Antun Matija Reljković

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Matija Antun Reljković
Antun Matija Reljković

Antun Matija Reljković (1732—1798) bio je srpski književnik i oficir iz Slavonije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Deo rukopisa Reljkovićevog Satira iz 1761. Tu navodi da su naški stari - Slavonci bili pismeni i znali za knjigu. Serbski su štili - čitali, a serbski pisali - ćirilicom. Zagrebački Srbobran je u ovom delu rukopisa otkrio naknadni falsifikat. Neko je Naški stari pretvorio u Vaški stari...[1]

Antun Matija Reljković[2] se rodio 6. januar 1732. godine u posavskom Svinjaru (danas Davoru) na reci Savi. Porodica vodi poreklo iz Hercegovine, odakle se premeštajući preko Bosne (zbog ratova) prešavši reku Savu, naselila u Svinjaru, selu na levoj obali.

Reljkovići iz Svinjara su bili rimokatolici, ali pitanje nacionalne pripadnosti ostalo je nerazjašnjeno. Slavonsko stanovništvo mahom pravoslavno, doživelo je veliko pokatoličenje nakon oslobođenja od Turaka, ali se etnički (srpski duh) dugo održalo, o čemu svedoče stihovi Reljkovićevi. Hrvatska strana ga međutim svojata, sudeći po njegovoj (katoličkoj) veri, ali Reljkovćeva "životna filozofija" i samo književno delo - "Satir"[3], te staro poreklo - su fakta koja i te kako idu u prilog srpskoj strani.[4] Na srpski trag navodi i njegov familijarac - potomak iz 19. veka. Godine 1830. kupio je ćiriličnu srpsku knjigu u Novoj Gradiški, Gavril Reljković[5] kapetan iz Svinjara.

Pored njegovog pominjanja junaka Marka Kraljevića sina Vukašinovog, te poimence fruškogorskih pravoslavnih manastira, kao glavni dokaz ipak najviše je citiran stih iz 4. glave "Satira": O Slavonče, ti se vrlo varaš, Koji god mi tako odgovaraš; Vaši stari jesu knjigu znali, Srbski štili a srbski pisali.[6][7]

U Svinjaru je 1732. godine bila vojna posada - četa hajdučka (pešačka) pod komandom satnika (kapetana) Stefana Reljkovića, starinom Bosanca. Početkom te godine rodio se mali Matija, sin kapetanov. Kada je 1741. godine kapetan krenuo u rat u Italiju, obezbedio je uslove da mu sin izuči školu. Predao je fratru Mihovilu Pavunoviću "redovniku i čuvaru države Sv. Ivana Kapistranskog u samostanu (manastiru) Cerničkom".[8] Osnovnu školu je tako izučio kod franjevaca, a zatim ugledajući se na oca graničarskog oficira, stupio u austrijsku vojsku kao prost vojnik (1748).[9] U vojnoj hijerhiji je brzo napredovao; kada je proizveden u zastavnika oženio se, da bi 1753. godine postao poručnik carski.[10] U sedmogodišnjem ratu Austrije protiv Pruske (1756-1763), Antun je učestvovao u bitkama kod Kolina i Bratislave. Kada je deo njegovog Brodskog puka bio opkoljen on je zarobljen, zatočen u Frankfurtu na reci Odri. Književnošću je počeo da se bavi tokom internacije u kući svog domaćina. Naučio je tada francuski jezik i počeo da piše. Kada se vratio u vojnu jedinicu - Brodsku regimentu, borio se u još dve bitke, kod Torgave i Maksena 1759. godine. Kada je 1767. godine preveo indijske pripovetke, bio je u činu oberlajtanta. Stekao je zatim zbog zasluga čin satnika (kapetana) i plemićku titulu sa predikatom Ot Ehrendorfa. Kada se skrasio u Nemačkoj, tu je napisao 1761. godine svoje glavno delo "Satir iliti divlji čovik", objavljeno 1762. godine u Drezdenu.

Reljkovićev sin vinkovački župnik Josip Stefan Reljković (umro 1801.) ugledajući se na oca, napisao je narodnom desetercu delo "Kućnik".[11] Kod sina u Vinkovcima je u starosti živeo i umro ostareli Matija, i počiva na tamošnjem groblju. Dana 27. septembra 1880. godine podignut mu je dostojan spomenik i to nad grobom, na Vinkovačkom rimokatoličkom groblju.[12]

Književni rad[uredi | uredi izvor]

Kada je Slavonija oslobođena od turske okupacije krenuo je razvoj te oblasti austrijskog carstva. Pored ekonomskog, socijalnog važan je bio i kulturno-obrazovni preporod. Tada su slavonski književnici i reformatori poput Antuna Kažižlića Požežanina, Matije Antuna Reljkovića, Vida Došena, Andrije Kačića i drugi stupili na društvenu scenu. Da bi uticali na narod krenuli su sa pisanjem narodnim jezikom i latinicom. Bio je to ikavski govor štokavskog dijalekta, karakterističan za slavonske katolike.[13]

Matija Reljković je postao reformator nakon stečenog višegodišnjeg iskustva po nemačkim zemljama. U prilici je da poredi naprednu i bogatu Prusku i njenu suprotnost - Slavoniju, pokušavajući da doprinese razvitku i blagostanju svog zavičaja. Nakon što opiše ono čime se može ponositi, u svom delu opširno opisuje bedu neprosvećenog naroda, kritikuje nerad, narodne običaje i praznoverje, ali ostaje u velikom respektu prema crkvi.[14] Slavonci su se pod Turcima zapustili, podivljali, zaostali za civilizacijom. Obraća se u "Satiru" svom jednostavnom Slavoncu, kojeg "kori" zbog njegovih "rđavih običaja i navika". Pisao je Matija po Vuku - srpskim jezikom bolje i čistije, nego mnogi savremeni književnici iz Srbije.[15] Zapisao je i tako spasio od zaborava, srpsku narodnu pesmu "Jakšići kušaju ljube" - objavio u "Satiru". Tu pesmu, jednu verziju je Vuk Karadžić mnogo docnije zapisao od jednog mladića u Užičkoj nahiji.[16] Njegov "Satir" je "bio lektira obrazovanih pravoslavnih Srba"[17] i pre objavljivanja izdanja na ćirilici 1793. godine. To prvo izdanje štampano crkvenim slovima je priredio Stefan Rajić učitelj Dolnjoosečki,[18] a objavljeno je troškom plemića Aleksandra "ot Kojića" iz Beča. Drugo izdanje ćirilično objavljeno je 1807. godine u Budimu.

Reljković je pisao poučna književna dela u cilju prosvećivanja slavonskog sela. Takođe je prevodio sa francuskog i nemačkog više naslova, među kojima basne od Ezopa (posthumno 1804.), Fedra i Pilpaja (1767. godine, mudrosti jednog indijskog bramana). Prevodi i stručne praktične knjige poput: "Prava i pojmivo ispisana ovčarnica" (Osijek, 1776.), "Postanak narodne pravice i dužnosti ljudskih" (Osijek, 1794.).

Ostala dela su mu: Nova slavonska i nimačka gramatika (1767), Slavonske libarice (1761).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Raičević, Veliša (1944). Hrvati u svetlu istorijske istine. Beograd. str. 41, 42. 
  2. ^ "Mala enciklopedija Prosveta", opšta enciklopedija, treći tom, Beograd 1978.
  3. ^ "Vreme", Beograd 6. januar 1925.
  4. ^ Joakim Vujić: "Putešestvije po Srbiji", Beograd 1902.
  5. ^ Junger: "Odjelo iz Trsta", prevod, Budim 1830.
  6. ^ „Arhivirana kopija” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 13. 07. 2019. g. Pristupljeno 12. 01. 2020. 
  7. ^ "Delo", Beograd 1912.
  8. ^ "Djela Antuna Matije Relkovića", 1875.
  9. ^ Živojin P. Simić: "Lekcije iz istorije srpske književnosti", Beograd 1897.
  10. ^ Vurcbah: "Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich enthaltend die...", Wien 1873.
  11. ^ "Istočnik", Sarajevo 1906.
  12. ^ "Školski list", Sombor 1880.
  13. ^ "Delo", Beograd 1897.
  14. ^ "Prosvetni glasnik", Beograd 1904.
  15. ^ Vuk St. Karadžić: "Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona", Beč 1849.
  16. ^ Vuk St. Karadžić: "Srpske narodne pjesme...", Beč 1845.
  17. ^ "Prosvetni glasnik", Beograd 1910.
  18. ^ Stojan Novaković: "Srpska bibliografija za noviju književnost", Beograd 1869.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Антун_Матија_Рељковић&oldid=26812238”