Pređi na sadržaj

Aristokle Atonski

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Aristokle Atonski i Moskovski (1838–1918) je bio svetitelj

Aristokle Atonski
Lični podaci
Druga imenaAleksej Aleksejevič AmvrosjevAristoklije Svetogorski i Moskovski Aristoklije Stariji
Datum rođenja1838,
Mesto rođenjaOrenburg, Rusija
Datum smrti1918.
Mesto smrtiMoskva, Rusija
Uzrok smrtiubijen
GrobMoskva
DržavljanstvoRusija
Svetovni podaci
Poštuje se uRuska pravoslavna crkva
Kanonizacija2004.

i mučenik Ruske pravoslavne crkve[1]. Poznat je i kao shimojeromonah Aristoklije Svetogorski i Moskovski ili Aristoklije Stariji.

Mladost[uredi | uredi izvor]

Rođen je kao Aleksej Aleksejevič Amvrosjev u Orenburgu u blagočestivoj hrišánskoj porodici[2]. U ranom detinjstvu Aleksej je izgubio oca.

Prema žitiju, izgubio je nogu posle teške bolesti sa 10 godina. Njegova majka je molila Svetog Nikolu da izleči sina, zavetovala se da će Alekseja posvetiti manastiru ako ozdravi. U Žitiju dalje stoji da je na Nikoljdan (6. decembar) Aleksej bio čudesno izlečen. Kada mu je bilo sedamnaest godina, majka ga je poslala u manastir. Druga zapisi govore da su se on i njegova majka otišli u posebne manastire nakon smrti njegovog oca[3].

Karijera[uredi | uredi izvor]

Godine 1876, odmah po smrti svoje žene, Aleksej Amvrosjev odlazi na Svetu Goru, u manastir Svetog Pantelejmona, a 11. marta 1880. godine postrižen sa imenom Aristokle, u čast mučenika Kiprijana Aristoklija Salaminskog. Četiri godine kasnije, 2. decembra 1884. godine, Aristoklij je rukopoložen za đakona, a 12. decembra te godine u jeromonaha.

Od 1891. do 1894. vraćen je u Moskvu za igumana Sveto-Pantelejmonskog manastira, kćerke ustanove svetogorskog manastira Pantalejmon. Za to vreme počele su da objavljuju knjige i časopis „Dušepoleznij Sobesednik“, koji govori o životu ruskih monaha na Svetoj Gori. Zahvaljujući izdavanju ovog časopisa, ruski manastiri na Svetoj Gori počeli su da uveávaju svoje bratstvo novim iskušenicima.

Godine 1894, nakon lažne prijave, bio je primoran da napusti Moskvu i vrati se na Svetu Goru. Ali u novembru 1909. ponovo je postavljen za dekana manastira Svetog Pantelejmona u Moskvi gde je privukao značajne sledbenike.

Pripisivanje[uredi | uredi izvor]

U svoje vreme važio je za iscelitelja i poznato je da je podigao devojčicu iz mrtvih i vratio vid slepom dečaku. Međutim, izvan Rusije je najpoznatiji po proročanstvu datom 1918. neposredno pre njegove smrti.

Poštovanje[uredi | uredi izvor]

Aristokla kao vodećeg predstavnika crkve zatvorile su boljševičke snage gde je umro rano na samom početku Oktobarske revolucije. Ruska pravoslavna crkva ga je kanonizovala u liku jeromučenika.

Pravoslavna crkva ga pominje 23. avgusta i 24. avgusta. Prvobitno je bio sahranjen u manastiru, ali su posle revolucije sva manastirska imanja nacionalizovana i 1923. godine ponovo sahranjen na Danilovskom groblju u Moskvi[4].

Aristoklije je 6. septembra 2004. godine proglašen za svetitelja, a 13. novembra 2004. ponovo je sahranjen u manastiru Svetog Danila u Moskvi.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Starec Aristokliй Afonskiй, Pravoslavnыe starcы XX veka - sost. S. Devяtova”. azbyka.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2024-06-26. 
  2. ^ „Prepodobnый Aristokliй, starec Afonskiй i Moskovskiй čudotvorec / Istoričeskie spravki / Patriarhiя.ru”. Patriarhiя.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2024-06-26. 
  3. ^ Gascoigne, Serafim (1985). „The Purple Planet”. doi:10.1007/978-1-349-07860-8. 
  4. ^ „Prepodobnый Aristokliй, starec Afonskiй i Moskovskiй čudotvorec / Istoričeskie spravki / Patriarhiя.ru”. Patriarhiя.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2024-06-26.