Bezbednosna kultura
Bezbednosna kultura jeste bezbednosna aktivnost koja izražava spremnost delovanja i ponašanja u skladu sa stečenim znanjima i veštinama, kao i u skladu sa prihvaćenim vrednosnim stavovima. Ogleda se u prepoznavanju opasnosti, reagovanju na njih izbegavanjem opasnosti, otklanjanjem opasnosti ili upućivanjem na one subjekte koji će profesionalno reagovati i sačuvati ugrožene vrednosti.[1]
Prema Ljubomiru Stajiću, ovaj pojam možemo označiti i kao „skup usvojenih stavova, znanja, veština i pravila iz oblasti bezbednosti, ispoljenih kao ponašanje i proces, o potrebi, načinima i sredstvima zaštite ličnih, društvenih i međunarodnih vrednosti od svih izvora, oblika i nosilaca ugrožavanja, bez obzira na mesto ili vreme njihovog ispoljavanja.“[2]
Stajić takođe kaže kako bezbednosna kultura podrazumeva rad, i to svesni rad s ciljem očuvanja postojećeg (primarni cilj) ili stvaranja povoljnijeg (sekundarni cilj) bezbednosnog okruženja ili boljih uslova za život a navodi i neke osnovne karakteristike bezbednosne kulture:
- Bezbednosna kultura je deo opšte kulture.
- Obuhvata stavove, znanja i veštine iz oblasti bezbednosti.
- Ima, pre svega, preventivnu ulogu.
- Odlika je, kako globalnog društva, tako i pojedinca.
- Njen cilj je da sačuva vrednosti jednog društva.[3]
Bezbednosna kultura se može definisati i kao pojava koja obuhvata svest o zakonskim obavezama, stavove o načinu njihovog izvršavanja, pisana i nepisana pravila ponašanja, specifični etički kodeks, razvijen mehanizam za preventivno i represivno delovanje u odnosu na pojave i nosioce ugrožavanja vitalnih vrednosti društva.[4]
Prva saznanja i sadržaji bezbednosne kulture stiču se u porodici, a onda se dalje proširuju tokom školovanja, dopunjuju na radnom mestu, uobličavaju kulturnim identitetom i obrascima.Ako sagledamo bezbednosnu kulturu u odnosu na društvo, pronalazimo njeno prisustvo u svim oblastima ljudske delatnosti: politici, ekonomiji, sportu, nauci, medijima i slično.[5]
Bezbednosna kultura je danas jedan od najbitnijih činilaca prevencije društvenih sukoba kako na nacionalnom tako i na međunarodnom planu.Proces saradnje i obrazovanja najpovoljniji su za izgradnju bezbednosne kulture čiji je značaj neopravdano zanemaren i koja ima značajnu ulogu u očuvanju bezbednosti.[6]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Stanarević 2009, str. 16.
- ^ Stajić 2013, str. 59.
- ^ Stajić 2013, str. 60–61
- ^ Vuković i sar. 2003. str. 292.
- ^ Stajić i sar. 2005, pp. 34-38
- ^ Milašinović i sar. 2012, str. 234-238
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Stanarević, S., Ejdus, F. (2009).Pojmovnik bezbednosne kulture.Beograd: Centar za civilno-vojne odnose.
- Stajić, Lj., Mijalković, S., Stanarević, S. (2005).Bezbednosna kultura.Beograd: Draganić.
- Vuković, S., Mijalković, S.(2003).Ugrožavanje bezbednosti pripadnika policije - uzroci, oblici i mere zaštite.Beograd: Policijska akademija.
- Milašinović, R., Milašinović, S., Putnik, N.(2012).Teorije konflikata.Beograd: Fakultet bezbednosti.
- Stajić, Lj.(2013).Osnovi sistema bezbednosti.Novi Sad: Pravni fakultet