Pređi na sadržaj

Bitka kod Lehaja

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka kod Lehaja
Deo Korintskog rata
Vreme391. p. n. e.
Mesto
Sukobljene strane
Atina Sparta
Komandanti i vođe
Ifikrat nepoznato

Bitka kod Lehaja odigrala se 391. p. n. e. za vreme Korintskog rata. U bici između manje atinske vojske pod zapovedništvom Ifikrata i spartanske vojske pobedili u Atinjani. Atinski lako naoružani peltasti pobedili su teško naoružane spartanske hoplite. Spartanski hopliti su se kretali bez zaštite lako naoružanih kopljaša, pa je Ifikrat kraj Korinta pripremio zasedu iz koje su ih napali peltasti, bacajući na njih koplja i povlačeći se nakon toga. Višestrukim napadima i povlačenjima uspeli su da pobiju pola hoplita. Zbog malog broja vojnika ta bitka nije imala odlučujući značaj za tok rata, ali predstavljala je prvi primer da su peltasti pobedili hoplite.

U Korintu je 392. p. n. e. izbio sukob prospartanske oligarhijske frakcije i antispartanske demokratske frakcije. Demokrati su pobedili i isterali su oligarhe, pa su se oligarsi obratili Sparti. Uz pomoć Sparte zauzeli su strateški važnu korintsku luku Lehaj. Nekoliko puta demokrate iz Korinta su uz pomoć saveznika iz Tebe i Argosa pokušavali da zauzmu Lehaj, ali nisu uspeli.

Nakon toga Atinjani su poslali Ifikrata sa atinskim peltastima. Spartanci i njihovi saveznici harali su teritorijom Korinta napadajući iz Laheja. Kralj Agesilaj II je 391. p. n. e. predvodio veliku spartansku vojsku i napadao je brojna neprijateljska uporišta, često uspevajući i da ih zauzme. Atinjani i njihovi saveznici uglavnom su morali da traže zaštitu iza korintskih zidina, ali konačno im se pružila prilika da iskoriste spartansku neopreznost.

Spartanski kralj Agesilaj II je sa većinom svoje vojske pustošio teritorijom Korinta, a u Lehaju je ostavio jak garnizon. U spartanskom garnizonu nalazili su se Spartanci, ali i spartanski saveznici iz Amikla, koji su tražili da privremeno odu kući na proslavu verske svetkovine. Spartanski zapovednik ne samo da im je dozvolio da odu kući, nego je sa 600 hoplita i delom konjice odlučio i da ih isprati. Nakon što ih je ispratio pokraj Korinta konjici je naredio da ih prati dalje, a on se sa hoplitima vraćao u Lehaj. Dok je prolazio kraj Korinta nije očekivao nevolju, jer se neprijateljske snage nisu usuđivale da izlaze iz Korinta u otvorenu bitku.

Zapovednik atinskih peltasta Ifikrat smatrao je da je to dobra prilika za napad, jer je 600 spartanskih hoplita prolazilo bez zaštite konjice ili peltasta. Nagovorio je zapovednika hoplita u Korintu Kaliju da napadnu spartanske hoplite. Dok je Kalija razvijao flangu Ifikrat je napao sa svojim peltastima. Peltasti su počeli da bacaju koplja na spartanske hoplite. Kada je deo hoplita napao peltaste oni su se odmah povukli, koristeći svoju veću pokretljivost. Hopliti su se vratili u formaciju, ali peltasti su ponovo napali i ponovo pobegli. Spartanci su imali gubitaka. Čitav proces ponavljao se nekoliko puta, a hopliti nisu mogli da se oslobode peltasta. Spartanska falanga je bila potpuno razbijena i iscrpljena. Ostaci su pobegli na jedno bedo nad Lahejem. Iz Laheja su, da bi ih spasili, poslali čamce, koji su došli na oko 800 metara od brda. Atinjani su razvili svoju falangu i krenuli prema Spartancima, a spartanski hopliti su pobegli u čamce. Celo vreme ganjali su ih atinski peltasti. Ukupno je poginulo 250 spartanskih hoplita.

Posledice

[uredi | uredi izvor]

Agesilaj je zbog poraza kraj Laheja prekinuo ofanzivu oko Korinta. Ifikrat je nakon toga uspeo da vrati većinu uporišta, koje su Spartanci pre toga bili zauzeli. Ifikrat je uspeo da izvede nekoliko uspešnih napada na spartanske saveznike u regionu. Međutim Lehaj je i dalje ostao u spartanskim rukama tokom celog rata. Ipak Spartanci su prestali sa operacijama oko Korinta i u tom području više nije bilo većeg sukoba.

Vidi još

[uredi | uredi izvor]

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Ksenofont Helenska istorija, prevod dr Milena Dušanić, Matica srpska, Novi Sad 1988
  • Seager, Robin (1994). „The Corinthian War”. The Cambridge Ancient History. 6. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-23348-4.