Бриновка
| Brinovka | |
|---|---|
| |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | |
| Divizija: | |
| Klasa: | |
| Red: | |
| Porodica: | |
| Rod: | |
| Vrsta: | L. semisanguifluus
|
| Binomno ime | |
| Lactarius semisanguifluus R.Heim & Leclair (1950)
| |
Jelina rujnica (Lactarius semisanguifluus) jestiva je gljiva iako nema pretjerano lijep ukus. Sinonim za nju je brinkovka. Spada u rod Rujnica.[1][2]
Klobuk[uredi | uredi izvor]
Klobuk je veličine od 3 do 6 cenitimetara. Već mlad sa rupicama na tjemenu ili barem središnje spljošten, ubrzo sve više ljevkast; podvrnutog, pa ravnog i dosta oštrog ruba, često valovitog. Vrlo svijetlo kožnato ili naranđastooker, sa zonama kroz koje probija zelenkasta boja poput magle, odnosno gotovo bijel, i tada uglavnom bez zona. Kožica se tokom vlažnog vremena sužava, a dok je suvo postaje hrapava i lagano se skida i to samo uz rub. Na dodir najprije vinski pocrveni, pa pozeleni.[1]
Listići[uredi | uredi izvor]
Listići su ponešto silazni, ili sa jarkom i zupcem prirasli, gusti, veoma različito dugi, uži, 3-4 milimetra. Svijetlonaranđžasti, u tonu mrkve, na ozlijeđenim ili prignječenim mjestima mrljaju sa tamnozelenom.[1]
Otrusina[uredi | uredi izvor]
Otrusina ili ostisak spora je svijetlooker.
Mlijeko[uredi | uredi izvor]
Mlijeko je najobilnije u donjem dijelu stručka, najprije kao mrkva naranđžasto, nakon jednog sata karminpumpurno, na kraju vinski crveno s lila daškom. Malo gorči, tokom duljeg žvakanja bude ljutkasto, ponekad i zapeče.[1]
Stručak[uredi | uredi izvor]
Stručak je kratak, 2-3 cm, ili tanak 3-6/0,8-1,2, u dnu zaobljeno sužen. Gladak, odnosno magličast, ali bez jamica, ponekad samo tamnije (crvenkasto) zamrljan na oker osnovi: u donjem dijelu počesto zelenkast. S debelom korom i trstikastom jezgrom, ubrzo šupalj.[1]
Meso[uredi | uredi izvor]
Meso je relativno tanko, svega nekoliko milimetara. U jezgri stručka (koja je bez mlijeka) potpuno bijelo, inače malo žućkasto, poput margarina, pod kožicom u starije gljive i zeleno. Suvozrne strukture, vrlo drobljivo. Vrlo gorko i prilično ljuto - podnošljivo kada se isprži.[1]
Hemijske reakcije[uredi | uredi izvor]
Meso na gvajak postaje naglo sivo-vinskicrveno.[1]
Mikroskopija[uredi | uredi izvor]
Spore u obrisu grbave od bubuljica, koje su mrežasto poređane, niske i široke, ovoidno-elipsoidne ili gotovo okrugle, često sa jedne strane uglasto sužene.
Stanište i rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]
Kraj jela i borova, osobito obilno s spoljnog ruba šume, gdje se može kontinuirano povezati i od nekoliko kilometara. Naša najmasovnija gljiva, brojnija čak i od mliječnice, može je se sakupiti na tone, prvenstveno u planinama. Nema je jedino u jadranskom basenu.[1]
Doba[uredi | uredi izvor]
VIII-XI
Jestivost[uredi | uredi izvor]
Gorkasto i ljutkasto meso gubi žestinu kad se silira ili isprži na maslacu, osnosno na žaru - tada je dosta kvalitetna. Značajno je što se ne može nabrati u ogromnim količinama, te ukiseliti u zimnicu.[1]
Slične vrste[uredi | uredi izvor]
Mnogi sve vrste rujnica brkaju ne samo međusobno nego i sa zlatnim ljutačama. Obje su nejestive zbog svog prekuće-ljutog mlijeka i mesa.
Rujnice se međusobno najlakše razlikuju prema ponašanju mlijeka. Smrčina rujnica ima kao mrkva naranđžasto mlijeko koje nakon jednog sata izblijedi. Prava ili borova rujnica ima crveno mlijeko koje na kraju pozeleni. Jelina rijnica ima mlijeko prvobitno boje mrkve koje postaje vinocrveno. Plavokrvna rujnica ima plavo mlijeko ispod kožice.[1]
