Georgije Bibesku
Ovaj članak sadrži spisak literature, srodne pisane izvore ili spoljašnje veze, ali njegovi izvori ostaju nejasni, jer nisu uneti u sam tekst. |
Georgije Bibesku | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Georgije Bibesku |
Datum rođenja | 26. april 1804. |
Mesto rođenja | Krajova, Vlaška |
Datum smrti | 1. jun 1873.69 god.) ( |
Mesto smrti | Pariz, Treća francuska republika |
Grob | Per Lašez |
Porodica | |
Roditelji | Dimitrije Bibesku |
Dinastija | Bibesku |
Vlaški knez | |
Period | 1843-1848 |
Prethodnik | Aleksandar II Gika |
Naslednik | Barbu Štribej |
Georgije Bibesku (26. april 1804. - 1. jun 1873) je bio vlaški knez od 1843. do 1848. godine.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 1806. godine u Krajovi kao stariji sin Dimitrija Bibeskua, pripadnika vlaške boljarske porodice Bibesku. Studirao je prava u Parizu. Nakon povratka u Vlašku, Bibesku je izabran u Skupštinu koja je osnovana nakon donošenja Organskih statuta (1831). Statuti su doneti pod pritiskom Ruske imperije nakon pobede nad Osmanlijama u Rusko-turskom ratu (Jedrenski mir). Rumunija je dobila pravo izbora kneza. Na presto je došao Aleksandar II Gika.
Vladavina[uredi | uredi izvor]
Rusija je tražila usvajanje dodatnog člana Organskog statuta da bi sprečila svaku njihovu izmenu bez pristanka ruskog i osmanskog dvora. Gika je morao da izvrši pritisak u Vlaškoj. Suprotstavio se nacionalistima i liberalima i izgubio potporu garantujuće i sizerene sile koje su ga na kraju 7. oktobar 1842. godine smenile. Na njegovo mesto je izabran Georgije Bibesku koji se sporazumeo sa Moldavijom o ukidanju carinskih barijera, prihvatanju zakona o zajedničkom državljanstvu i upotrebi zvaničnog naziva Ujedinjene kneževine. Razdor sa zakonodavnim telom je bivao sve veći, te je knez još više bio upućen na Rusiju, a njegova vlast je bila sve ugroženija. Zahvaljujući uklanjanju osmanskih ograničenja omogućeno je potpuno korišćenje bogatih podunavskih polja i slobodna trgovina. Kraj ratovanja i nemira, mere protiv zaraza, veća stabilnost poreza i povećan red u upravi, ne samo da su smanjili iseljavanje već su i privukli doseljenike u kneževine. Stanovništvo je sa nekih 3 naraslo na 4 miliona u periodu 1830-1850. godine. Stvoreni su novi gradovi, a stari su se širili. Luke na ušću Dunava, Galac u Moldaviji i Braila u Vlaškoj, dosegli su do 1840. godine 40 000 stanovnika. Znatan deo srednje klase, naročito u Moldaviji, bili su stranci. Liberalnije odredbe Jedrenskog mira privukle su Jevreje iz Rusije i Habzburške monarhije. Pošto im je kao strancima bilo zabranjeno da poseduju zemlju, čak i da stanuju na selu kao trgovci i zanatlije, oni su se naselili u gradovima ili recimo držali krčme. Bojari su želeli da steknu što više zemlje da bi proizveli žito i za izvoz, a statuti su im ograničili pravo vlasničke trećine. Zavisni seljaci su imali pravo obrade 2/3 zemlje u zamenu za desetak. Međutim, bojari su u praksi uspevali da smanje ono što je bilo namenjeno seljacima, tako da je većina morala da uzme u zakup više zemlje. Poljoprivreda je rasla, ali nije mogla da zadovolji rastuće unutrašnje i potrebe međunarodnog tržišta. Najvažnija privredna grana bila je proizvodnja hrane. Među bogatim bojarima ustalio se običaj da svoje potomke šalju na školovanje u Francusku gde su im bila otvorena vrata svih političkih i umetničkih kružoka, što nije bio slučaj sa srpskim i grčkim učenicima. Skoro svi Rumuni u Parizu uzeli su učešće u tamošnjim događajima februara 1848. godine, a revolucija je preko njih pristigla i u kneževine. Nakon događaja u Jašiju i Bukureštu one su ostale bez kneževa. U Vlaškoj je na presto došao Bibeskuov brat Barbu Štirbej. Bibesku beži u Pariz gde je umro 1873. godine.
Izvori[uredi | uredi izvor]
- Andrej Ocetea, Istorija rumunskog naroda, Matica srpska, Novi Sad (1979)
- Jozef fon Hamer, Historija Turskog (Osmanskog) carstva 3, Zagreb (1979)
- Stevan Pavlović, Istorija Balkana (1804—1945), Klio, Beograd (2004)