Pređi na sadržaj

Danilovi nastavljači

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Danilovi nastavljači, srednjovekovni anonimni srpski pisci iz sredine i druge polovine XIV veka, koji su dopunili i kodifikovali tzv. Danilov zbornik.

Književni rad

[uredi | uredi izvor]

Iako je svoja žitija pisao zasebno, Danilo Pećki ih je verovatno zamislio kao deo zbornika, kao jedan srpski prolog, ali su tek njegovi nastavljači upotpunili i posle 1375. kodifikovali jedan jedinstven zbornik pod nazivom Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih, čak i u završnim delovima menjajući i dopunjavajući Danilova žitija Dragutina, Milutina i Dečanskog (verovatno da bi istakli Danilovu ličnost i njegovu ulogu kao neposrednog svedoka).

Danilov sledbenik i savremenik, poznat kao Danilov učenik (ili Prvi nastavljač, iza koga se možda krije hilandarski monah Grigorije iz Koriše), sastavio je za Danilov zbornik tri žitija: Žitije Stefana Dečanskog, Žitije arhiepiskopa Danila II i Žitije kralja Dušana do 1340 (sva tri između 1337. i 1340).

Posle 1375. Zbornik će dopuniti i Drugi nastavljač kratkim žitijnim beleškama o ustoličavanju prvog srpskog patrijarha Joanikija, drugoga, Save, i trećega, Jefrema, koje spadaju manje u hagiografske a više u istoriografske sastave. U književnom pogledu, posebno su značajna žitija Danilovog učenika, nastala u jeku isihastičkog spora, sa stilskim odlikama koje se sreću i u Danilovom delu, ali i povećanim zanimanjem za razvijanje događaja, radnje i opis dramatičnih scena i slika (npr. opis odbrane Hilandara od Katalana, ili opis bitke kod Velbužda).

U radove ostalih nepoznatih Danilovih nastavljača spadaju i kratki žitijno–istoriografski zapisi o srpskim arhiepiskopima Savi II, Danilu I, Jakovu, Jevstatiju II, Savi III i Nikodimu.

Prevod na savremeni srpski jezik

[uredi | uredi izvor]
  • Danilovi nastavljači. Danilov učenik, drugi nastavljači Danilovog zbornika. Priredio Gordon Mak Danijel, današnja jezička verzija Lazar Mirković, Beograd, Prosveta, SKZ, 1989, Stara srpska književnost u 24 knjige, knj. 7.

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Dimitrije Bogdanović: Istorija stare srpske književnosti, Beograd, SKZ, 1980.
  • Dejan Mihailović: Vizantijski krug (Mali rečnik ranohrišćanske književnosti na grčkom, vizantijske i stare srpske književnosti), Beograd, „Zavod za udžbenike“, 2009, str. 57.