Diplomatski dar

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Diplomatski dar ili diplomatski poklon je poklon koji daje diplomata, političar ili vođa prilikom posete stranoj zemlji. Obično domaćin recipročno daruje predstavnika druge zemlje. Upotreba diplomatskih poklona datira još iz perioda antičkog sveta i davaoci su se takmičili da nadmaše jedni druge u raskoši svojih darova. Primeri uključuju svilu koju su Zapadu dali Vizantinci u ranom srednjem veku,[1] luksuznu knjigu[2] i diplomatiju darivanja pandi od strane Kineza u dvadesetom stoleću.

Srednji vek[uredi | uredi izvor]

Godine 757. vizantijski car Konstantin V je dao Pipinu III od Francuske mehanički orgulje sa namerom da ukaže na superiornost vizantijske tehnologije.

Rana moderna diplomatija[uredi | uredi izvor]

Osmansko carstvo[uredi | uredi izvor]

Darivanje je bilo važan deo kulture Osmanskog carstva i britansko-osmanskih odnosa. Osmanske diplomatske prakse bile su uglavnom usmerene ka uspostavljanju osmanske superiornosti u svim spoljnim odnosima, a razmena poklona je učvrstila to viđenje „univerzalne imperije“ koje je vladalo bombastičnom diplomatskom retorikom carstva.[3]

Uloga darivanja u uspostavljanju diplomatskih odnosa viljiva je tokom istorije Osmanskog carstva. Kraljica prvo šalje poklone zvane pışkeşleri i prihvatanjem tih poklona hedaya hayr-ı kabulda treba uspostaviti formalne odnose.[4] Ova kultura je bila povezana sa korupcijom i mitom, i bila je od suštinskog značaja za održavanje diplomatskih odnosa. Baron Pedžet je jednom rekao: „Ako ne možemo da nađemo novac da ministrima damo uobičajene poklone... mi koji smo ikada prošli sa poštovanjem iznad svih drugih nacija bićemo najprezreniji“. 

Engleskoj i Škotskoj[uredi | uredi izvor]

Kada je Ana od Danske došla u Škotsku maja 1590. godine, bila je u pratnji diplomatskog kora koji je prisustvovao njenom krunisanju i procenili vrednost zemljišta i palata koje joj je dodelio Džejms VI. Zlatar Tomas Foulis je obezbedio zlatne lance kao diplomatske poklone za Pedera Manka i druge danske izaslanike.[5] Foulis je napravio četiri zlatna lančića za ambasadore koji su prisustvovali krštenju princa Henrija 1594. godine, oni dati Kristijanu Bernekovu i Stinu Bilu iz Danske bili su teži i skuplji od onih datih Adamu Kruzijusu iz Brunsvika i Joakimu fon Basevicu iz Meklenberga.[6]

Diplomate su donosile poklone od monarha koje su predstavljale i obično su i sami dobijali poklone kada su odlazili, često na ceremoniji audijencije- Pričalo se da je francuski ambasador na dvoru Džejms I Stjuart, Kristof de Harlej, grof od Bomonta, izazvao uvredu neočekivano zahtevajući vredne poklone. Džon Čemberlen je pisao da je Bomont pokvario svoju reputaciju „mehaničkim trikovima“ kada je napustio Englesku, tražeći veći poklon srebrne ploče, dobijajući dva konja i „velike i male slike sa draguljima“, uz poklone engleskih plemića njegovih poznanika.[7] Pod „mehaničkim“, Čemberlen podrazumeva ponašanje nedostojno diplomatske klase.[8]

Izveštaji blagajne daju neke detalje o poklonima datim Beaumontu. Zlatari Vilijam Herik i Arnold Luls su u oktobru 1606. plaćeni 459 funti za „dve slike od zlata postavljene kamenom“ koje je Ana od Danske poklonila Bomontu i njegovoj ženi En Rabot, minijature portreta koje je pominjao Čemberlen.[9] Ser Robert Sesil je dao Bomontu portrete sebe i svog oca Vilijama Sesila koje je naslikao Džon de Krit, što ga je koštalo 8 funti.[10]

Španski ambasador uključen u pregovore o Londonskom ugovoru 1604, Huan Fernandez de Velasko,konstabl od Kastilje, naručio je dragulje u Antverpenu kao poklone za raspodelu na engleskom dvoru. Protiv sadašnjeg običaja u Antverpenu, pokušao je da kupi nakit van lokalne trgovačke tradicije i bio je glatko odbijen.[11] Velasko je davao dragulje istaknutim ličnostima u domaćinstvu Ane od Danske za koje je izgledalo da će promovisati katoličku stvar. Lejdi Ana Hej dobila je zlatno sidro optočeno sa 39 dijamanata, a Džin Dramond dragulj od aigreta ili perja optočen sa 75 dijamanata, oba komada je obezbedio briselski draguljar Žan Gize.[12]

Devetnaesi veka[uredi | uredi izvor]

Posle Bečkog kongresa (1814–1815), Rundell, Bridge, and Rundell, zlatari britanske kraljevske porodice i vlade, pripremili su 22 burmutije u vrednosti od 1000 gvineja svaka za diplomatske poklone.[13]

Sredinom 19. veka, jedan kineski diplomata je dao darove[pojasniti] slika (njegovih portreta) predstavnicima Italije, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Francuske u sklopu pregovora sa Zapadom o kontroli zemlje i trgovine u Kini nakon Prvog opijumskog rata.[14]

Dvadeseti vek[uredi | uredi izvor]

Dok je bio državni sekretar SAD, Džejms Bejker je prihvatio sačmaricu od ministra spoljnih poslova Sovjetskog Saveza Eduarda Ševarnadzea.[15]

Greške[uredi | uredi izvor]

Diplomatski pokloni imaju potencijal da zapečate međunarodna prijateljstva, ali i da budu odbijeni, da izgledaju neusklađeni ili da slučajno pošalju pogrešnu poruku. Tajvan je odbio ponudu Narodne Republike Kine da prihvate pandu na poklon.[16] Poklon „britanskog“ stola za stoni tenis iz 2012. predsedniku Obami izgledao je idealan sve dok se nije otkrilo da je dizajniran u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali da je napravljen u Kini, izazivajući zabrinutost zbog opadanja britanske proizvodne industrije.[17] Drugi primer, desio se 2015. na Tajvanu, gde je došlo do sukoba simbolike kulture između britanskog ministra i gradonačelnika Tajpeja, gde davanje satova ima različita simbolička značenja u UK i kineskoj kulturi; u Ujedinjenom Kraljevstvu ima pozitivno značanje dok je u kini simbolika negativna.[18]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Silken diplomacy" by Anna Muthesius in Shepard J. & Franklin, Simon. (Eds.) (1992) Byzantine Diplomacy: Papers from the Twenty-fourth Spring Symposium of Byzantine Studies, Cambridge, March 1990. Aldershot: Variorum, pp. 236–248. ISBN 0860783383
  2. ^ "The luxury book as diplomatic gift" by John Lowden in Shepard J. & Franklin, Simon. (Eds.) (1992) Byzantine Diplomacy: Papers from the Twenty-fourth Spring Symposium of Byzantine Studies, Cambridge, March 1990. Aldershot: Variorum, pp. 249–260.
  3. ^ Talbot, Michael (2017). British-Ottoman Relations, 1661-1807: Commerce and Diplomatic Practice in 18th-century Istanbul. str. 10. 
  4. ^ Talbot, Michael (2017). British-Ottoman Relations, 1661-1807: Commerce and Diplomatic Practice in 18th-century Istanbul. str. 106. 
  5. ^ James Thomson Gibson-Craig, Papers Relative to the Marriage of King James the Sixth of Scotland (Edinburgh, 1836), p. 34, Appendix p. 16
  6. ^ Miles Kerr-Peterson & Michael Pearce, 'James VI's English Subsidy and Danish Dowry Accounts', Scottish History Society Miscellany XVI (Woodbridge, 2020), pp. 56, 77-78, 81, 87.
  7. ^ Elizabeth McClure Thomson, The Chamberlain Letters (London, 1966), pp. 58-9.
  8. ^ Norman Egbert McClure, Letters of John Chamberlain, vol. 1 (Philadelphia, 1939), p. 214.
  9. ^ Tracey Sowerby, 'Negotiating the Royal Image: Portrait Exchanges in Elizabethan and Early Stuart Diplomacy', Helen Hackett, Early Modern Exchanges: Dialogues Between Nations and Cultures (Ashgate, 2015), p. 121: Frederick Devon, Issues of the Exchequer (London, 1836), pp. 48-9.
  10. ^ Rachael Poole & Reginald Lane Poole, 'An outline of the history of the De Critz family of painters', Walpole Society Volume 2 (London, 1913), p. 58: Erna Auerbach & C. Kingsley Adams, Paintings and Sculpture at Hatfield House (London, 1971), p. 80.
  11. ^ HMC Salisbury Hatfield, vol. 16 (London, 1933), p. 85.
  12. ^ Gustav Ungerer, 'Juan Pantoja de la Cruz and the Circulation of Gifts', Shakespeare Studies, vol. 26 (1998), pp. 151-2: Óscar Alfredo Ruiz Fernández, England and Spain in the Early Modern Era: Royal Love, Diplomacy, Trade and Naval Relations (London, 2019), p. 134.
  13. ^ Marcia Pointon, "Surrounded with brilliants: Miniature portraits in eighteenth century England", The Art Bulletin, Vol. 83, No. 1, (March 2001), pp. 48–71.
  14. ^ Koon, Yeewan (2012). „The Face of Diplomacy in 19th-Century China: Qiying's Portrait Gifts”. Ur.: Johnson, Kendall. Narratives of Free Trade: The Commercial Cultures of Early US-China Relations. Hong Kong University Press. str. 131—148. 
  15. ^ James A. Baker III, The Politics of Diplomacy: Revolution, War and Peace, 1989–1992 (New York: G. P. Putnam's Sons, 1993)
  16. ^ We're not wild about your pandas, China told by Richard Spencer, The Daily Telegraph, 24 March 2006. Retrieved 17 February 2014.
  17. ^ David Cameron's table tennis table gift to Barack Obama made in China by James Orr, The Telegraph, 18 March 2012. Retrieved 17 February 2014.
  18. ^ https://www.theguardian.com/world/2015/jan/27/british-minister-cultural-gaffe-taipei-mayor-taboo-watch

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

  • Jacoby, D. "Silk economics and cross-cultural artistic interaction: Byzantium, the Muslim World, and the Christian West", Dumbarton Oaks Papers 58 (2004:197–240).

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]