El Mustain (Kairo)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

El Mustain Bilah (arap. المستعين بالله) (oko 1390 – februar ili mart 1430)[1] bio je deseti abasidski kalifa iz "senke" u Kairu, vladajući pod pokroviteljstvom mamelučkih sultana od 1406. do 1414. On je bio jedini abasidski kalifa u Kairu koji je ujedno držao i poziciju egipatskog sultana, doduše samo na šest meseci 1412. godine. Sve ostale abasidske kalife u Kairu pre i posle njega su bile samo formalne verske glavešine koje nisu posedovale nikakvu političku moć.

Biografija[uredi | uredi izvor]

El Mustain je bio sin El Mutavakila I i turske konkubine Bej Katun. On je nasledio svog oca kao kalifa 22. januara 1406. U to vreme, uloga abasidskih kalifa bila je svedena na davanje legitimiteta mamelučkim sultanima iz Burdži dinastije kroz legitimisanje investiture. El Mustain se borio na strani sultana Faradža u pohodu na Levant protiv pobunjenih emira Alepa i Tripolija. Faradž se predao i osuđen je na smrt. Izvršenje smrtne kazne odigralo se 28. maja. Mamelučki sultanat ostao je podeljen, sa Navruzom El Hafizijem, koji je dobio sirijske provincije, i El Mustainom, koji se vratio Kairo praćen Šejhom El Mahmudijem i Baktamurom Đilikom, gde je odseo u citadeli 12. jula.[2] Faradžov poraz kod Ledžuna 25. aprila 1412. rezultirao je anarhijom. El Mustain je zarobljen od strane pobunjenika koji su se za vlast borili između sebe. Nesposobni da izaberu kandidata iz svojih redova, Mameluci su izabrali El Mustaina na poziciju sultana.

Citadela u Kairu

Nakon što je Faradž formalno uklonjen sa pozicije, El Mustain je  prihvatio sultanat 7. maja 1412,[2] pod uslovom da ostane kalifa čak i u slučaju da bude smenjen sa pozicije sultana.[3] On je započeo sa postavljanjem i smenjivanjem ministara i pravljenjem kovanica u svoje ime, što je privuklo pažnju na sultanove ambicije da se ne zadovolji pukom titulom.[4] Iz tog razloga, Šejh El Mahmudi je izolovao El Mustaina, vremenom napravivši od njega de fakto državnog zatvorenika. Sa smrću Đilika, 15. septembra, Šejh je ubrzao svoj plan o dolasku na vlast, koji je kulminirao njegovim priznanjem za sultana 6. novembra 1412, kada je uzeo titulu El Mujada. Nakon dugog oklevanja, El Mustain je i formalno abdicirao, i dalje zatvoren u citadeli. Nakon što je ispunio svoju ulogu interegnum sultana, očekivao je da će ostati kalifa, što je bio uslov, međutim, on je smenjen sa te funkcije 9. marta 1414, a na njegovo mesto je postavljen njegov brat El Mutadid II.[2]

Šejhovo svrgavanje El Mustaina je proglašeno nezakonitim od strane uleme. Na osnovu ovoga, Navruz El Hafizi je odlučio da objavi rat Šejhu.[4] Nevruz je uspeo da prebaci El Mustaina i Faradžova tri sina 29. januara 1417. u Aleksandriju. Sudeći po istoričaru el Sujutiju, El Mustain je ostao da živi u Aleksandriji sve do vladavine sultana El Mujada Sejfudina Tatara I, kada mu je dozvoljeno da se vrati u Kairo. Međutim, on je ostao u Aleksandriji gde je dobijao pozamašne svote novca od trgovaca. Umro je od kuge 1430. u poznim tridesetim godinama žiota. U retrospektivi, El Mustainova kratka vladavina je viđena kao pokušaj obnove abasidske moći. 1455, njegov brat El Kaim, jednako je pokušao da se domogne vlasti kao sultan, ali je takođe bio neuspešan. Kako god, El Mustainov kalifat je bio priznat širom islamskog sveta, o čemu svedoči činjenica da mu je bengalski šah slao velike novčane darove.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Holt, Peter Malcolm (1993). „Al-Musta'in (II)”. The Encyclopaedia of Islam: New Edition. Volume VII (Mif – Naz) (2nd izd.). Leiden: E.J. Brill. str. 453—454. ISBN 978-90-04-09419-2. 
  2. ^ a b v Holt, Peter Malcolm (1993). „Al-Musta'in (II)”. The Encyclopaedia of Islam: New Edition. Volume VII (Mif – Naz) (2nd izd.). Leiden: E.J. Brill. str. 723. ISBN 978-90-04-09419-2. 
  3. ^ King 1989, str. 723
  4. ^ a b v Jalalu'ddin as-Suyuti (1881) [Composed 15th century]. „Al Musta'in Bi'llah Abu'l Fadhl”. Tarikh al-khulafa [History of the Caliphs]. trans. Henry Sullivan Jarrett. Calcutta: The Asiatic Society. str. 534—538. OCLC 470140533. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]