Ivan Sabolić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ivan Sabolić
Lični podaci
Datum rođenja(1921-08-24)24. avgust 1921.
Mesto rođenjaPeteranec, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Datum smrti25. jun 1986.(1986-06-25) (64 god.)
Mesto smrtiZagreb, SFR Jugoslavija

Ivan Sabolić (Peteranec, 24. avgust 1921Zagreb, 25. jun 1986) je bio akademski vajar, redovni profesor i dekan Akademije likovnih umetnosti u Zagrebu, a od 1975. godine voditelj Majstorske radionice.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Spomenik „Tri pesnice“ (Tri šake)

Rođen je u Peterancu u porodici samoukog kipara i graditelja violina uz kojeg je izradio prve radove u glini, među kojima su portreti oca, majke i deda najstariji sačuvani radovi. Zanatsku školu pohađa u Zagrebu. Diplomirao je 1944. na Akademiji likovnih umetnosti u Zagrebu. Radio je u klasi Ive Lozice i Frana Kršinića a do 1946, pohađao specijalku kod Antuna Augustinčića.

Prvi izloženi radovi, verni školi i tradiciji, anilaze povoljan prijem kod kritika i publike. (Udovica 1948, Glava starca za koju dobija nagradu vlade NR Hrvatske). Rastrgan između traženja nove vlastite forme i zadataka na skulpturama spomenicima, Sabolić 1955. prolazi kroz stvaralačku krizu. U međuvremenu nastaju spomenici posvećeni temama oslobodilačke borbe i revolucije:spomenik palim borcima na Ugljanu 1949/50, spomenik husinskim rudarima 1953, spomenik žrtvama fašističkog terora, Rovilj 1953/56, spomenik palim borcima Izvidnica u Koprivnici 1955, Ustanak Kostajnica.

Ivan Sabolić je pripadnik posleratne generacije kipara koji su sredinom 20. veka tragali za izlazom iz strogih okvira socrealizma i angažovane umetnosti, pri čemu je Sabolić sintezom i svođenjem oblika na znak i čisti geometrijski nivo ostao veran Podravini i tradiciji hrvatske skulpture. Bio je redovni član HAZU.

Stvaralaštvo[uredi | uredi izvor]

Autor je spomenika „Tri pesnice“ (Tri šake) na Bubnju, brdu kod Niša,[1] spomenika husinskim rudarima palima u Husinskoj buni i NOB-u (Tuzla, 1956),[2] spomenika palim borcima NOB-a u Koprivnici i ostalo.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Palilula, Kultura: Istorijski spomenici”. Arhivirano iz originala 20. 07. 2011. g. Pristupljeno 01. 06. 2010. 
  2. ^ Revolucionarno kiparstvo. „Spektar“, Zagreb 1977, 112. str.

Literatura[uredi | uredi izvor]