Iracionalna dokazna sredstva u procesima protiv veštica

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

U procesima protiv veštica i čarobnjaka su se u početku koristila iracionalna dokazna sredstva, koja su se najviše zadržala kod Slovena i Germana. Međutim, pošto time nije bio dobivan željeni efekat, rimokatolička crkva je počela da primenjuje torturu koju je u početku odbacivala. Sud hladne vode se često primenjivao, što se ne bi moglo reći za sud vrele vode (kotao). On se vršio na uobičajen način, optuženi bi se prevezivao i bacao u vodu, pa ako bi potonuo brzo bi se izvadio i smatrao bi se kao nevin, u suprotnom, ako ne potone, smatrao bi se kao čarobnjak ili veštica. Pošto je primena ovakvog sredstva uglavnom vodila do pozitivnih rezultata po optuženog, rimokatolički inkvizitori su uvideli njegovu nepraktičnost pa su počeli da posle suda hladne vode primenjuju torturu. Takođe, zabeleženi su i neki primeri kada optuženi nije potonuo što se pripisuje veštim i lukavim nameštaljkama inkvizitora, a neke žene nisu mogle da potonu i zbog velike odeće u kojima se vazduh zadržavao4.

Shvatanje kod suda hladne vode bilo je da veštice ne prima ni voda. To se dalje povezalo sa jednom od delatnosti veštica, sa njihovim letom na metli, magarcu ili jarcu, čime su one išle na svoje sastanke (sabath). Iz toga se izvodio zaključak da su veštice neobično lake, što je uvelo jedno novo dokazno sredstvo – vaganje. Vaganje veštica tj. merenje težine pojedinih žena, bilo je posebno zastupljeno u Holandiji i Mađarskoj. Takođe i ovde su se primenjivali razni trikovi kako bi rezultat vaganja bio negativan po optuženu, tj. kako bi i krupnije žene imale neobično malu težinu. Jedna takva vaga koja je bila nameštena da pokazuje manju težinu čuva se i danas u Holandiji5. Primenu ovakvog dokaznog sredstva protiv veštica nalazimo i u hrvatskim izvorima6.

Ogled sa suzama predstavlja dokazno sredstvo koje je prvi put uvedeno u postupcima protiv veštica. Njega su preporučivali svi veliki zastupnici progona veštica, jer je ono bilo najbolje sredstvo za dokazivanje čarobnjaštva. Ogled se vršio tako što sudija ili sveštenik stavlja ruku na glavu optuženoj, koja pred njim stoji ili se nalazi pred mučilima. Pritom je izgovarao ovakvu formulu: Zaklinjem te gorkim suzama, što ih je na krstu prolio naš Spasitelj i gospodin Isus Hristos za spasenje sveta i najvrelijim suzama preslavne device, njegove majke, što ih je uveče prolila nad njegovim ranama i suzama što su ih na ovome svetu prolili svi sveci i odabranici božiji sa čijih je očiju sadaBog otro svaku suzu, da proliješ suze ako si nedužna. Ako si kriva, da nikako ne proliješ. U ime oca i sina i svetoga duha amin!7. Iz pomenute zakletve se vidi da će optužena biti kriva ako ne zaplače, jer se smatralo da je đavo sprečava da se ne pokaje. A pošto je plakanje fiziološki proces koji ne zavisi od naše volje, u praksi je ovaj ogled dovodio do pogubljenja velikog broja žena, optuženih za čarobnjaštvo8.

Ogled sa iglom takođe predstavlja dokazno sredstvo koje je prvi put uvedeno u postupcima protiv veštica. Naime, pošto se čarobnjaštvo smatralo kao ugovor sa đavolom, pretpostavljalo se da je taj ugovor predstavljen nekim belegom na čovečjem telu čime đavo obeležava svoje ljude. Takođe se smatralo da je čovek na tom delu tela neosetljiv, pa se ogled sa iglom satojao u tome što se čovek na mestu belega ubada iglom. Ako posle uboda poteče krv, kao kad bi uboli drugi nezaštićeni deo tela, smatralo se da nije čarobnjak ili veštica. U suprotnom, ako ne poteče krv, smatralo se da je to potpun dokaz o njegovom čarobnjaštvu.

U početku u postupcima protiv veštica i čarobnjaka se koristila i zakletva sa određenim brojem pomagača, ali ovo dokazno sredstvo nije dovelo do progona veštica pa je ubrzo i prevaziđeno.

Sudski dvoboj kao vrsta božjeg suda se isto samo u početku primenjivao. Kao primer primene ovog dokaznog sredstva možemo pomenuti jedan slučaj iz 1028. godine. kada se teško razboleo grof Akvitanije Gijom od Angulema. Kao razlog njegove bolesti, ljudi su videli čaranje jedne žene osumnjičene za čarobnjaštvo. Tadašnji sud je odlučio da se spor reši sudskim dvobojem (iudicium pugnae). Pošto je optužena bila žena, ona je bila prinuđena da postavi nekog borca umesto nje. Borba se završila a borac optužene nije pao, što je značilo da je nevina. Pošto sudski dvoboj nije proizveo željeni efekat, pomenuta žena je dalje stavljena na torturu gde je sve priznala.

Pomenuta iracionalna dokazna sredstva su se brzo zaboravila jer nisu mogla da opravdaju veliki progon veštica, a mesto njih se sve više primenjivala tortura, kao način da se dobije priznanje, koje se smatralo kraljicom dokaza (regina probationem).


Literatura[uredi | uredi izvor]

1.Vladimir Bayer: Ugovor s đavlom, Zagreb 1982.