Pređi na sadržaj

Koksova teorema

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Koksova teorema, nazvana po fizičaru Ričardu Koksu, je izvođenje zakona teorije verovatnoće iz skupa postulata. Ovo izvođenje opravdava takozvano "logično" tumačenje verovatnoće. Kako zakoni verovatnoće izvedeni iz Koksove teoreme važe za bilo koji predlog, logično verovatnoća je vrsta Bajesove verovatnoće. Ostali oblici Bajesinizma, kao što je subjektivno tumačenje, date su i druge opravdanja.

Koksove pretpostavke[uredi | uredi izvor]

Koks je želeo da njegov sistem da zadovolji sledeće uslove:

  1. Deljivosti i uporedivost - verodostojnost izjave je pravi broj i zavisi od informacija koje su u vezi sa izjavom.
  2. Zdrav razum - Verodostojnost treba razumno da varira u zavisnosti od procene verodostojnosti u modelu.
  3. Doslednost - Ako verodostojnost izjave može da se izvede na mnogo načina, svi rezultati moraju biti jednaki.

Postulati, kako je navedeno ovde su uzeti od Arnborga i Sjodina.[1][2][3] "Zdrav razum" podrazumeva usklađenost sa Aristotelovskom logikom kada su izjave potpuno prihvatljive ili nemoguće.

Postulati onako kako je prvobitno navedeno od strane Koksa nisu matematički rigorozna (mada bolje nego neformalnom opis iznad), na primer, kao što je navedeno od strane Halpern.[4][5] Međutim, izgleda da je moguće da ih poveća sa raznim matematičkim pretpostavkama implicitno ili eksplicitno od Koksa da se proizvede valjan dokaz.

Koksove aksiome i funkcionalne jednačine su:

  • Verodostojnost predlogom određuje verodostojnost negacije predloga; ili smanjuje kao i drugi povećava. Jer, "dvostruka negacija je afirmativna", ovo postaje funkcionalna jednačina
rekavši da je funkcija f koja preslikava verovatnoću predloga u verovatnoću negacije predloga involucija, odnosno, da je sama po sebi inverzna.
  • Verodostojnost konjukcije [A & B] od dve propozicije A, V, zavisi samo od prihvatljivosti V, i to od A s obzirom da je B je istina. (Iz ovoga Koks na kraju zaključuje da konjukcija verodostojnosti je asocijativna, a zatim da može biti i obično umnožavanje realnih brojeva.) Zbog asocijativne prirode "i" operacije u iskaznoj logici, ovo postaje funkcionalna jednačina i kaže da je funkcija g takva da
je asocijativna binarna operacija. Svako strogo povećanje asocijativne binarne operacije realnih brojeva je izomorfno umnožavanje brojeva u intervalu [0, 1]. Ova funkcija prema tome može biti uzeta kao množenje.
  • Pretpostavimo da je [A & B] ekvivalentno sa [C & D]. Ako steknu nova informacija A i onda steknu dodatne novi informacioni B, i ažurira sve verovatnoće svaki put su ažurirani verovatnoće će biti isti kao da smo prvi put stekao novi informacioni C i zatim stečeno dodatne nove informacije D. S obzirom na činjenicu da množenje verovatnoća može biti shvaćeno obična umnožavanje realnih brojeva, ovo postaje funkcionalna jednačina
gde je f kao gore.

Koksova teorema implicira da je svaka verovatnoća modela koji zadovoljava postulat ekvivalentna subjektivnom modelu verovatnoće, odnosno, mogu da se konvertuju verovatnoće modela ponovnim skaliranjem.

Implikacije Koksovih postulata[uredi | uredi izvor]

Zakoni verovatnoće izvedeni iz ovih postulata su sledeći.[6] w(A|B) je "verodostojnost" predloga A dodeljenom V, i m je neke pozitivan broj. Dalje, AC predstavlja apsolutnu dopunu A.

  1. Certainty is represented by w(A|B) = 1.
  2. For some real number m, wm(A|B) + wm(AC|B) = 1.
  3. w(A, B|C) = w(A|C) w(B|A, C) = w(B|C) w(A|B, C).

Važno je napomenuti da postulati podrazumevaju samo ove opšte karakteristike. Možemo oporaviti uobičajene zakone verovatnoće postavljanjem nove funkcije, konvencionalno označene  P ili Pr, jednako wm.  Tada dobijamo zakone verovatnoće u više poznatom obliku:

  1. Određena istina je predstavljena od strane Pr(A|B) = 1, i sigurna neistina od Pr(A|B) = 0. (Ako je m negativno, ovo odgovara određenoj neistini koju zastupa w(A|B) = beskonačno.)
  2. Pr(A|B) + Pr(AC|B) = 1
  3. Pr(A, B|C) = Pr(A|C) Pr(B|A, C) = Pr(B|C) Pr(A|B, C).

Pravilo 2 je pravilo za negaciju, i pravilo 3 je pravilo za konjukciju. S obzirom da se bilo koji predlog koji sadrži konjukciju, disjunkciju, a negacija može da se ekvivalentno preformuliše koristeći se veznikom i samom negacijom (konjukcija normalne forme), sada možemo rešiti bilo koje jedinjenje predloga.

Zakoni su tako dobijene vrednosti verovatnoće, ali nisu prebrojive vrednosti. Teorijska mera formulacija Kolmogorova pretpostavlja da je mera verovatnoća prebrojiva vrednost. Malo jači uslov je potreban za dokazivanje određenih teorema.

Interpretacija i dalje diskusije[uredi | uredi izvor]

Koksova teorema se koristi kao jedan od opravdanja za upotrebu Bajesove teorije verovatnoće. Na primer, u Džejnsu[6] je detaljno obrađeno u poglavljima 1 i 2 i predstavlja kamen temeljac za ostatak knjige. Verovatnoća se tumači kao formalni sistem logike, na prirodni nastavak Aristotelovske logike (u kojem svaka izjava je tačna ili netačna) u domenu rezonovanja u prisustvu neizvesnosti.

Raspravljano je u kojoj meri teorema isključuje alternativne modele za rasuđivanje o nesigurnosti. Na primer, ako su neke "neintuitivne" matematičke pretpostavke pale onda alternativa bi mogla biti osmišljena, na primer, obezbeđen primer Halperna.[4] Kako god Arnborg i Sjordin[1][2][3] predlažu dodatne "zdravo razumske" postulate, koji će omogućiti da pretpostavke budu opušteni u nekim slučajevima dok je još isključujen Halpern primer. Ostale pristupe su osmislili Hardi[7] ili Dupre i Tipler.[8]

Originalna formulacija Koksove teoreme je u Koksu (1946) koja je dopunjena dodatnim rezultatima i drugim diskusijama u Koksu (1961). Džejns[6] navodi Abel[9] za prvu poznatu upotrebu asocijativnosti funkcionalne jednačine. Acel[10] obezbeđuje dug dokaz o "asocijativnosti jednačine" (pp. 256-267). Džejns[6] (p27) reprodukuje kraći dokaz u Koksu o kojoj diferencijabilnosti se pretpostavlja. Vodič za Kosovu teoremu Van Horn ima za cilj sveobuhvatno uvođenje čitaoca u sve ove reference.[11]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Stefan Arnborg and Gunnar Sjödin, On the foundations of Bayesianism, Preprint: Nada, KTH (1999) — ftp://ftp.nada.kth.se/pub/documents/Theory/Stefan-Arnborg/06arnborg.ps[mrtva veza]ftp://ftp.nada.kth.se/pub/documents/Theory/Stefan-Arnborg/06arnborg.pdf[mrtva veza]
  2. ^ a b Stefan Arnborg and Gunnar Sjödin, A note on the foundations of Bayesianism, Preprint: Nada, KTH (2000a) — ftp://ftp.nada.kth.se/pub/documents/Theory/Stefan-Arnborg/fobshle.ps[mrtva veza]ftp://ftp.nada.kth.se/pub/documents/Theory/Stefan-Arnborg/fobshle.pdf[mrtva veza]
  3. ^ a b Stefan Arnborg and Gunnar Sjödin, "Bayes rules in finite models," in European Conference on Artificial Intelligence, Berlin, (2000b) — ftp://ftp.nada.kth.se/pub/documents/Theory/Stefan-Arnborg/fobc1.ps[mrtva veza]ftp://ftp.nada.kth.se/pub/documents/Theory/Stefan-Arnborg/fobc1.pdf[mrtva veza]
  4. ^ a b Joseph Y. Halpern, "A counterexample to theorems of Cox and Fine," Journal of AI research, 10, 67–85 (1999) — http://www.jair.org/media/536/live-536-2054-jair.ps. Arhivirano na sajtu Wayback Machine (25. novembar 2015)
  5. ^ Joseph Y. Halpern, "Technical Addendum, Cox's theorem Revisited," Journal of AI research, 11, 429–435 (1999) — http://www.jair.org/media/644/live-644-1840-jair.ps. Arhivirano na sajtu Wayback Machine (25. novembar 2015)
  6. ^ a b v g Edwin Thompson Jaynes, Probability Theory: The Logic of Science, Cambridge University Press (2003). — preprint version (1996) at http://omega.albany.edu:8008/JaynesBook.html; Chapters 1 to 3 of published version at http://bayes.wustl.edu/etj/prob/book.pdf
  7. ^ Michael Hardy, "Scaled Boolean algebras", Advances in Applied Mathematics, August 2002, pages 243–292 (or preprint); Hardy has said, "I assert there that I think Cox's assumptions are too strong, although I don't really say why.
  8. ^ Dupré, Maurice J., Tipler, Frank J. New Axioms For Bayesian Probability[mrtva veza], Bayesian Analysis (2009), Number 3. str. 599-606
  9. ^ Niels Henrik Abel "Untersuchung der Functionen zweier unabhängig veränderlichen Gröszen x und y, wie f(x, y), welche die Eigenschaft haben, dasz f[z, f(x,y)] eine symmetrische Function von z, x und y ist."
  10. ^ János Aczél, Lectures on Functional Equations and their Applications, Academic Press, New York, (1966).
  11. ^ Van Horn, K. S. (2003).