Pređi na sadržaj

Korisnik:NRT10922/pesak

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

O-I je bio naziv koji je dat predloženoj seriji japanskih superteških tenkova, predviđenih za korišćenje u Pacifičkom ratu. Vozilo je planirano da bude veoma teško i da ima posadu od 11 članova. Potpuna istorija O-I je nepoznata, zbog "obskurne" prirode projekta i ograničene dokumentacije za koju se zna da je preživela posle rata.[1]

O-I

Ilustorvani dijagram unutrašnjosti tenka
Ilustorvani dijagram unutrašnjosti tenka

Osnovne karakteristike
Zemlja porekla  Japansko carstvo
Namena superteški tenk
Početak proizvodnje 1943
Broj primeraka 1 protip
Brzina na putu 25 km/h
Dimenzije i masa
Dužina 10 m
Širina 4,2 m
Visina 4 m
Težina 120+ t
Oprema
Motor Dva V-12 benzinska motora 550 KS (410 kW) h2
Posada
Posada 11

Istorija i razvoj[uredi | uredi izvor]

Nakon bitke kod Halhin Gola protiv Sovjetskog Saveza 1939. godine, Japan je pokušao da poboljša dizajn svojih tenkova koristeći znanje iz ove bitke. Mnogi japanski tenkovi kao što su laki tenk Tip 95 Ha-Go i srednji tenk Tip 97 Či-Ha su pokazali da su nedovoljni za suprotstavljanje sovjetskim oklopnim snagama. Bio je neophodan dizajn većeg tenka. Projekat superteškog tenka je predložen kao odgovor na japanski poraz kod Halhin Gola.[2]

Početkom 1940. godine, Hideo Ivakuro, pukovnik u Ministarstvu rata Japana, naredio je Inženjerskoj diviziji vojske da razvije novi superteški tenk. Pukovnik Ivakuro je naglasio da novi tenk treba da bude barem dva puta veći od trenutnog Tip 95 teški tenk (26 tona). Zadužio je pukovnika Muratu iz 4. tehničke istraživačke grupe da dizajnira i izgradi superteški tenk. Pukovnik Murata je zabeležio Ivakurove reči:

「満州の大平原で移動トーチカとして使えるような巨大戦車を作ってほしい。極秘でだ。」 "Želim da se izgradi ogroman tenk koji može biti korišćen kao pokretni bunker u širokim ravnicama Mandžurije. Strogo poverljivo."

Četvrta tehnička istraživačka grupa je započela projektovanje superteškog vozila tokom 1940. godine, pokušavajući da ispuni nejasne Ivakurove instrukcije o konačnom cilju projekta. Do marta 1941. godine, istraživačka grupa je završila početni dizajn tenka i bila je spremna da započne izgradnju.

Izabrani inženjeri su izrazili svoju zabrinutost u vezi sa dizajnom Mi-To, napominjući da je prethodno najveći japanski tenk bio prototip Tip 95 teški tenk iz 1934. godine. Problemi koji su bili uočeni sa eksperimentima na teškim tenkovima u godinama pre Mi-To pokazali su generalno neuspešno testiranje Japana na višekupolnim vozilima koja premašuju težinu standardnih oklopnih vozila. Međutim, sa pretnjom drugog rusko-japanskog sukoba koja je postajala sve očiglednija, projekat je nastavljen uprkos sumnjama inženjera u pogledu veličine i pokretljivosti vozila.

Opšti dizajn spoljašnjeg izgleda nije bio sličan teškom tenku Tip 95.[2] Predloženi prototip teškog tenka od 100 tona trebao je da bude opremljen Tip 92 105 mm topom kao glavnom oruđu.[2]

Proces razvoja ponovo je pokrenula Tokio Mašinska Divizija kompanije Micubiši Teška Industrija na verziji od 120 tona pod oznakom „Mi-To“ (za Micubiši-Tokio). Kasnije je dobio zvaničnu oznaku „O-I tenk“ (オイ車). „オ“ je skraćenica za „大き“ (veliki), a „イ“ u nomenklaturi japanske vojske označava model broj 1, iz stare japanske azbuke iroha. Tenk je ponovo trebao biti opremljen topom Tip 92 kalibra 105 mm kao glavnim oružjem.[2] Njegove dve manje kupole na prednjem delu trupa su dizajnirane da budu „pomaknute blago ulevo od sredine“.[3] Jedna kupola je bila dizajnirana da nosi top Tip 1 kalibra 47 mm kao sekundarno naoružanje. Druga kupola je trebalo da nosi mitraljez kalibra 7,7 mm. Zadnji deo trupa je bio dizajniran da ima još dve manje kupole, svaka sa mitraljezom kalibra 7,7 mm.[2]

O-I je imao dve bogije (bogija ima važnu ulogu u omogućavanju pokretljivosti i stabilnosti tenka) sa svake strane, pri čemu je svaka bogija sadržala četiri široka točka. Točkovi su bili od livene konstrukcije i nisu imali gumenu oblogu. Tokom kretanja, šasija O-I je trpela ozbiljne pokrete ljuljanja. Sistemi teških amortizera su bili postavljeni unutar vozila. Amortizer je trebao da poveže vrh i dno vertikalne opruge sa dva štapa koja se pružaju od prednjeg i zadnjeg dela koji se ljuljaju. Jedan amortizer je podržavao težinu jedne bogije. Ukupni pritisak na tlo je bio 1,5 kg/sm² na mekom terenu.

Jedna od glavnih karakteristika O-I tenka bila je njegova debela oklopna zaštita. Njegov oklop je imao maksimalnu debljinu do 200 mm, kao i ploče od 35 mm + 75 mm sa strane i 150 mm pozadi.[2] Tenk je trebao da ima dva avionska motora sa 12 cilindara na benzin, koje je dizajnirao BMV u Nemačkoj, a licenciranoj za Kavasaki Teške Industrije u Japanu. Ovo je bio isti motor korišćen u srednjem tenku Tip 5 Či-Ri.[2][4] Motori su bili montirani „dužinom paralelno jedan uz drugi“ u zadnjem delu trupa.[2]

Sudbina japanskog superteškog tenka[uredi | uredi izvor]

Prekomerna težina O-I je prouzrokovala da ceo desni deo tenka kolabira kada je bio pod ekstremnim uglom. Inženjer Šigeo Otaka se seća da je O-I odmah podvrgnut popravkama kako bi se nastavila njegova ispitivanja. Međutim, zbog visokih troškova popravki, one su stavljene na čekanje više od godinu dana, tako da je tenk ostao u arsenalu Sagami do marta 1945. godine. Rat se bližio kraju, a korisnost O-I u Mandžuriji je počela da bledi. Sovjetski Savez više nije bio primarni neprijatelj Japana, a razvoj moćnijih protivtenkovskih topova od strane Sovjetskog Saveza učinio je oklopnu zaštitu superteškog tenka zastarelom. Projekat izgradnje jediničnog prototipa je došao sa većim troškovima nego što se prvobitno mislilo, a masovna proizvodnja nije bila realno moguća za Japan tokom rata. Projekat je stoga proglašen neuspehom.

Prema istoričaru Stivenu Zalogi, postojale su „glasine da su radovi u toku“ na verziji od 120 tona, ali nije poznata dokumentacija koja je preživela rat.[5] Prema Akiri Takizava, jedan prototip od 120 tona je završen 1943. godine. Međutim, tenk je bio „nepraktičan“ i projekat je prekinut. Prema Kenetu Estesu, projekat O-I je otkazan pre nego što je prototip od 120+ tona bio završen.[3] Prema drugom izvoru, kompanija za model setove FineMolds u Japanu kupila je neke originalne dokumente i planove za O-I. Izvor takođe tvrdi da su predloženi dizajni od 100 tona i „140-150“ tona „netačni prikazi O-I“[1]. Gusenica tenka iz projekta je izložena u školi JGSDF Fudži u Japanu. Na kraju, kompletna istorija O-I prototipa je nepoznata zbog obskurne prirode projekta i ograničene dokumentacije za koju se zna da je preživela posle rata.[1]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • O-I tenk, iako nikada nije ušao u masovnu proizvodnju, postao je popularan u igračkom svetu, posebno u igri Svet tenkova (eng. World of Tanks). U igri, O-I je prikazan kao superteški tenk, sa izuzetno jakim oklopom i moćnim oružjem. Iako je realizam igre često upitan, O-I tenk je privukao pažnju igrača svojom veličinom i potencijalom na bojištu.
  • Još jedna zanimljiva činjenica je da je O-I tenk inspirisao iskustva drugih zemalja u razvoju superteških tenkova. Projekti kao što su nemački Maus i sovjetski JS-7 direktno su uticali na ideje i koncepte koje su bile razmatrane u razvoju O-I tenka.
  • Važno je napomenuti da je O-I tenk bio planiran za korišćenje u Pacifičkom ratu, što bi bilo interesantno ukoliko bi došlo do sukoba sa zapadnim superteškim tenkovima, poput američkog T30 ili T29, koji su takođe bili razvijeni u istom periodu.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v „Type O-I IJA Supertank”. tank-afv.com (na jeziku: engleski). 
  2. ^ a b v g d đ e ž Estes (2014). Super-heavy Tanks of World War II. str. 37. 
  3. ^ a b Estes (2014). Super-heavy Tanks of World War II. str. 37, 38. 
  4. ^ Tomčik (2005). Japanese Armor Vol. 4. str. 29, 30. 
  5. ^ Zaloga (2007). Japanese Tanks 1939–45. str. 22. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Estes, Kenneth (2014). Super-heavy Tanks of World War II. Osprey. ISBN 978-1782003830.
  • Tomczyk, Andrzej (2005). Japanese Armor Vol. AJ Press. ISBN 978-8372371676.
  • Zaloga, Steven J. (2007). Japanese Tanks 1939-45. Osprey. ISBN 978-1-8460-3091-8.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Kategorija:Drugi svetski rat