Лепљива тоболка
| Lepljiva tobolka | |
|---|---|
| |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | |
| Divizija: | |
| Klasa: | |
| Red: | |
| Porodica: | |
| Rod: | |
| Vrsta: | V. gloiocephalus
|
| Binomno ime | |
| Volvopluteus gloiocephalus | |
| Sinonimi | |
|
Agaricus gloiocephalus DC. (1815) | |
Lepljiva tobolka (Volvopluteus gloiocephalus) je saprotrofna gljiva koja pripada porodici Pluteaceae. Plodonosi sama ili u grupama, najčešće u urbanim sredinama od proleća do jeseni.[1]
Etimologija[uredi | uredi izvor]
Latinsko ime Volvopluteus ukazuje na srodnost sa vrstama iz roda Pluteus, kao i na to da ova vrsta gljive formira volvu, odnosno ima ostatak univerzalnog omotača kojim je prekrivena kao mlada. Epitet gloiocephalus potiče iz grčkog glioio, što znači lepljiv, viskozan i cephalus, što znači glava. [2]
Opis[uredi | uredi izvor]
- Šešir je širok od 7 do 13 cm, prvo zvonolik, konveksan, zatim otvoren. Beo ili bledožućkaste boje. Vrlo je mesnat, gladak i viskozan.
- Himenofor je listast. Listići su prvo beli ili bledi, zatim kako spore sazrevaju postaju crvenkasti, široki, mekani, trbušasti i slobodni.
- Stručak je visok od 8 do 12 cm, uglavnom debeo, a sužava se ka šeširu, dok je osnova malo zadebljana. Volva je bela, lako lomljiva i kratka.
- Meso je beličasto, oporog ukusa i blagog, neprijatnog mirisa na rotkvicu.
- Spore su su u masi boje cigle, glatke, ovalne, 12-13 x 7-11 µm.
- Otrusina (otisak spora) je crvene boje. [3] [4]
Jestivost[uredi | uredi izvor]
Lepljiva tobolka se smatra jestivom pečurkom, međutim, zbog oporog ukusa nema značajnu kulinarsku vrednost. [3]
Ekologija[uredi | uredi izvor]
Lepljiva tobolka je saprotrofna gljiva koja raste iz zemlje, pojedinačno ili u grupaciji od nekoliko plodonosnih tela. Česta je na travnatim, obradivim površinama, baštama, parkovima. Plodonosi od proleća do jeseni. [5]
Mogućnost zamene sa drugim gljivama[uredi | uredi izvor]
Lepljiva tobolka se može pomešati sa vunastom ovojnjačom (Volvariella bombycina), još jednom jestivom vrstom sa karakterističnim svilenkastim, gotovo dlakavim šešitom, koja raste iz drveta. Mnogo opasnije je pomešati je sa smrtno otrovnim vrstama roda Amanita - zelenom pupavkom (Amanita phaloides) i ušiljenom pupavkom (Amanita virosa), koje takođe imaju volve i svetle klobuke. Zbog ovoga se neiskusnim beračima preporučuje da izbegavaju sve gljive sa volvama. [2]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Index Fungorum”. Index Fungorum. Pristupljeno 28. 5. 2022.
- ^ a b „First Nature”. First Nature. Pristupljeno 28. 5. 2022.
- ^ a b Božac, Romano. Enciklopedija gljiva. Školska knjiga.
- ^ Uzelac, Branislav. Gljive Srbije i Zapadnog Balkana. BGV Logik.
- ^ „Mushroom Expert”. Arhivirano iz originala Proverite vrednost parametra
|url=(pomoć) 25. 06. 2020. g. Pristupljeno 28. 5. 2022.