Lorelaj

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Lorelaj danas
Lorelaj oko 1900. godine

Lorelaj (nem. Loreley или Lorelei) je stenovita litica na istočnoj obali Rajne u blizini Sankt Goarshauzena, koja se uzdiže 132 metra iznad nivoa vode.

Srednja dubina vode kod Lorelaja je 25 metara dok je širina vodenog korita 113 metara, što ovo mesto čini istovremeno najdubljim i najužim na celom rečnom toku između Švajcarske i Severnog mora. Zbog ovoga danas brodovi još uvek koriste svetlosne signale kao upozorenje eventualnim brodovima koji se kreću u suprotnom smeru. Najopasnije litice i podvodne stene Loralaja su razorene još 1930. godine, tako da je isti umnogome izgubio svoju nekadašnju opasnst.

Legenda[uredi | uredi izvor]

Lorelaj je, po predanju, bila prelepa vila koja je živela na vrhu visoke, istoimene stene na desnoj obali Rajne. Ona je svojom pesmom zavodila mornare koji su plovili Rajnom. Omamljeni pesmom, mornari su, umesto da upravljaju brodovima, gledali gore ka njoj i tako ginuli. Ova legenda verovatno vuče korene iz antičke priče o Sirenama, koja se javlja u Odiseji. Sirene su bile žene-ribe koje su svojim glasom privlačile mornare i ubijale ih.

Hajneova „Lorelaj“[uredi | uredi izvor]

Emil Krupa-Krupinski: Lorelaj, 1899

Lorelaj je takođe bio inspiracija za pesmu nemačkog romantičara Hajnriha Hajnea, koja spada u njegova najznačajnija dela.

O pesmi[uredi | uredi izvor]

Glavni motiv ove pesme uzet je iz narodnog predanja. Hajne je germansku legendu o lepotici Lorelaj iskoristio kao podlogu za svoje delo. Dodavanjem novih slika i motiva on je stvorio originalno delo u kome se prožimaju staro i novo. Pesma ima 6 strofa. Stihovi su neujednačenih dužina sa ritmičkom promenljivošću.

Sadržaj pesme[uredi | uredi izvor]

U prvoj strofi pesnik sažeto govori o priči o Lorelaj, pitajući zašto uvek oseća tudo kada je se seti. U drugoj strofi data je slika Rajne u vreme zalaska sunca. Treća i četvrta strofa posvećene su mitskoj devojci Lorelaj. Pesnik je opisuje kao prelepu devojku, zlatne kose, koja se češlja zlatnim češljem. Pored fizičke, ona ima još jednu lepotu - svoju pesmu. Njen glas je nestvaran, omamljujuć i fatalan za svakog ko ga čuje. Pesma ima tužan kraj. Završava se smrću mladih mornara. Ovde pesnik predstavlja Lorelaj kao gordu, usamljenu i ravnodušnu prema ljudskim sudbinama.

Ovo je pesma o ljubavnoj tuzi prisutnoj u svim vremenima, ali i o nedostižnoj lepoti. U pesmi „Lorelaj“ pesnik ide dalje od puke legende. On govori o idealu savršene lepote koja može biti fatalna za druge, ali i usamljena i nesrećna sama po sebi.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]