Maksimalno dozvoljena koncentracija, doza i emisija štetnih materija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Maksimalna dozvoljena koncentracija (MDK), doza (MDD) i emisija (MDE) štetne materije je količina neke supstance koja kod čoveka, izloženog svakodnevno u dužem ili određenom vremenskom periodu njenoj emisiji, ne izaziva patološke promene ili bolesti i ne narušava biološke funkcije čovekovg tela. Za svaku materiju u čovekovom okruženju posebno se utvrđuje MDK. Tako se na osnovu MDK za relativno čist vazduh, vodu ili radnu sredinu sesmatra onaj vazduh, voda i radni prostor u kome koncentracija štetnih materija ne premašuje dozvoljene granice.[1]

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Sve intenzivnijim razvojem društva i svetske tehnologije, čovek je počeo proces bavljenja proizvodnim delatnostima koje za posledicu imaju emisiju zagađivača u životnu sredinu (atmosferu, vodu radno okružrnje). Ovo je bitno počelo da menja i hemijski sastav ne samo životnog i radnog prostora već i ozonskog omotača planete.

Promene u prirodi (posebno u vazduhu i vodi) nisu primećivane sve dok širom sveta nisu počela da se dešavaju katastrofalna zagađenja koja su odnela ali i dalje odnose brojne ljudske živote, i uništavaju floru i faunu.[2]

Iako postoje podaci o naporima da se ograniči ljudska aktivnost koja narušava kvalitet vazduha, vode i hrane, još od šesnaestog veka, ozbiljniji napori na ovom polju učinjeni su tek šezdesetih godina 20. veka. Od tada čovečanstvo postaje svesno potrebe da sačuva vazduh koji diše, vodu koju pije i hranu koju jede. Od prvog Zakona o čistom vazduhu koji je donet u Velikoj Britaniji 1956. godine do danas dogodile su se velike promene u pogledu svesti ljudi o važnosti zaštite životne sredine.

U tom smislu uvedene su jasno definisani parametari poput; maksimalno dozvoljena koncentracija (MDK), doza (MDD) i emisija (MDE) štetnih materija koji su imala za cilj da uvedu više rade u ovu oblast.

Osnovni pojmovi[uredi | uredi izvor]

Doza materije

Pod dozom se podrazumeva određena količina neke materije koja može da izazove odgovarajuće efekte (povoljne ili štetne).

Maksimalna dozvoljena koncentracija (MDK),

MDK neke štetne materije je količina neke supstance koja kod čoveka, izloženog svakodnevno u dužem vremenskom periodu, ne izaziva patološke promene ili bolesti i ne narušava biološke funkcije čovekovg tela.

Da bi se odredila količina i štetno dejstvo neke zagađujuće materije, potrebno je da se zna u kojim je količinama ona nije štetna za ljudski organizam. Zato se određuju maksimalno dozvoljene koncentracije, po tome koliko su štetne za ljudsko zdravlje, odnosno uzima se krajnja granica moguće štetnosti prema toksičnosti ili nekim drugim pokazateljima.[3]

Maksimalno dozvoljena doza (MDD)

Osim MDK uvedena je i maksimalno dozvoljena doza (MDD) koja označava vreme izlaganja štetnim materijama. Ono mora biti manje ukoliko su koncentracije štetnih materija veće.

Maksimalno dozvoljena emisija (MDE)

Pored MDK i MDD postoji i dozvoljena emisija (MDE), štetnih materija, koja je uvedena da bi se regulisao intenzitet izbacivanja zagađujućih materija svakog pojedinačnog izvora zagađenja. Ova vrednost se vezuje za određenu masu proizvoda ili proizvedenu količinu energije.

Ovi pojmovi su uvedeni radi lakšeg definisanja i utvrđivanja štetnih materija koje se emituju u životnu sredinu. Njihovo kontinualno praćenje kao i detaljna analiza omogućavaju preduzimanje preventivnih mera u sprečavanju daljnjih zagađivanja i sprovođenja mera prevencije u okvirima dozvoljene granice.


Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Anđelković B. Krstić I. Tehnološki procesi i životna sredina fakultet zaštite na radu, Niš, 2002.
  2. ^ Časopis: „National georaphic“ Puls planete, Beograd, mart 2008.
  3. ^ Grigorjev Munitlak S., Spaić S.: Opasne i štetne materije, Visoka tehniočka škola strukovnih studija, Novi Sad, 2008.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]