Mihailo Jasit

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Mihailo Jasit (grč. Μιχαηλ Ιασιτης; latinski: Mikhael Iasites;† 15. mart n.e. 1117) je bio vizantijski aristokrata iz porodice Jasita, zet cara Aleksija I Komnina. Rođen sa svetovnim imenom Mihailo,[1] život je završio kao monah sa imenom Atanasije.[2]

Mihail Jasit je sin protonamesnika i Primalaca molbi Konstantina Jasita. Njegova majka je bila ćerka sevasta Konstantina, koji je bio nećak patrijarha Mihaila Kerularija, što Mihaila stavlja u srodstvo sa porodicama Makremvolitsa, Diogena i Duka.[2]

Mihail Jasit se oženio Evdokijom Komninom (* 14. januara 1094; † oko 1130/1131), ćerkom vizantijskog cara Aleksija I Komnina († 1118) i Irine Dukine († 1123/1133), rođenom u purpuru. Bila je sestra vizantijskog cara Jovana II Komnina i Ane Komnine.[3]

Imali su dvoje dece:[4][5]

  • Aleksije Jasit (* 1112/1115; † 17. mart)[6]
  • dete, po nekima – ćerka po imenu Irina Jasitina, udata za Lava Rogerija.[6]

U hronici Jovana Zonare pominje se da je caricu Irinu nerviralo oholo ponašanje njenog zeta, koji se prema njenoj ćerki nije ponašao kako priliči princezi rođenoj u purpuru i često je žalostio i samu caricu, pa je tokom jedne bolesti svoje ćerke carica Irina je primorala Evdokiju da se zamonaši i proterala njenog zeta iz palate.[7]

Posle rastave sa Evdokijom, Mihail Jasit je primio monaštvo pod imenom Atanasije. Sa ovim monaškim imenom pominje se u tzv. Spomenik porodici carice Irine Dukine, postavljen u liturgijski tipik manastira Hrista Čovekoljubca. Dan njegove smrti – 15. mart – takođe je naznačen u ovom dokumentu. Činjenica da je njegovo sećanje odano u povelji manastira koji je osnovala carica Irina govori da je u jednom trenutku neodgovorno ponašanje Mihaila Jasita zaboravljeno i on je kao carev zet našao dostojno mesto u carskoj porodici.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mansucript Vaticanus graecus 169, f. 2
  2. ^ a b v Kouroupou & Vannier 2005, str. 58
  3. ^ N Iasites, geni.com
  4. ^ Skoulatos 1980, str. 78–79
  5. ^ Varzos 1984, str. 257–258
  6. ^ a b Kouroupou & Vannier 2005, str. 59
  7. ^ Zlatarski, str. 286–287 beležka No. 1 pod liniя.

Literatura[uredi | uredi izvor]