Nautički turizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Nautički turisti mogu da vide tradicionalni način života u udaljenim oblastima sveta.

Od sedamdesetih godina prošlog veka nautički turizam se javlja kao jedan od najekspanzivnijih oblika turističke rekreacije, a time i turističkog prometa. Višestruki ekonomski značaj, brojni oblici u kojima se javlja, prodor ka novim, do sad turistički neokupiranim prostorima, kao što su površine i dubine mora, jezera i reka, su njegove glavne karakteristike. Sveobuhvatno razumevanje nautičkog turizma uključuje tri osnovna elementa:

  • Nautički turistički proizvod (skup različitih usluga I proizvoda koji mogu zadovoljiti potrebe nautičara; javlja se u bezbroj kombinacija)
  • Nautička turistička ponuda (sposobnost i spremnost ekonomskih subjekata da ponude određenu uslugu; može biti neposredna-luke nautičkog turizma, ali I posredna – logistika sa širokim spektrom javnih usluga, servisima)
  • Potrošači (međusobno se mogu veoma razlikovati, kako po potrošačkoj snazi, tako i po brojnosti, nacionalnim ali i socijalnim specifičnostima)[1]

Mnogi nautički turisti ne upravljaju ili ne učestvuju u upravljanju brodom i ne poznaju osnovu nautike ili veštine navigacije, a ipak se bave rekreacijom boraveći na njemu i sebe smatraju nautičkim turistima.

Ogromna je većina onih koji učestvuju u turističkom prometu, a nemaju ili ne moraju imati nikakva znanja iz nautike. To su brojne posade manjih plovila, jahti, zatim učesnici pomorskih kružnih putovanja na velikim plovnim objektima, brojni izletnici koji za vreme boravka u primorju koriste vlastite ili iznajmljene plovne objekte za boravak na moru.

Ima i drugih termina koji označavaju nautički turizam: ‘brodarenje’, ‘plovni turizam’, ‘zabavna navigacija’, ‘nautizam’, ‘ naviturizam’, ‘jahting’, itd. Svi oni, takođe ne obuhvataju u celini ono što je sadržaj ove kompleksne aktivnosti.

U mnoštvu definicija, s nizom specifičnosti, ali i sličnosti, prisutno je gotovo uvek definisanje s aspekta rekreacionih i ekonomskih funkcija, koje ovaj oblik turističkog prometa vrši.

Posebno se ističe ekonomski aspekt koji proizilazi iz činjenice da nautički turisti koriste brojne lučke, komunalne, upravne i servisne službe, zatim zanatske, ugostiteljske, trgovačke, turističke, kulturne, sportsko-rekreacione i druge usluge. Posebna ekonomska funkcija nautičkog turizma proističe iz proizvodnje plovila i motora te opreme i komunikacijskih uređaja.

Enciklopedijski se nautički turizam definiše kao specijalizovani oblik masovnog turizma koji obuhvata različite društvene, ekonomske i prostorne aspekte koji nastaju povodom zadovoljenja rekreacijskih potreba, odnosno ‘nautičke dokolice’.

Nautički turizam se ostvaruje na morima, rekama i jezerima i njihovim obalskim prostorima, na vlastitim ili tuđim plovilima za rekreaciju, razonodu i sport, stacionirano, ili u plovidbi. Čovek se po vodi može kretati i na njoj boraviti samo uz pomoć nekog plovila. Upravo ta činjenica predstavlja onu specifičnost po kojoj se nautički turizam izdvaja iz opšteg turizma u poseban oblik.[1]

Postoje različite definicije među kojima se mogu uočiti tri pristupa:

  1. Sa aspekta već široko prihvaćenih definicija turizma kao šireg pojma
  2. Sa aspekta zadovoljavanja specifičnih nautičkih turističkih potreba u određenom ambijentu, najčešće mora
  3. Sa aspekta upotrebe plovila i organizacije putovanja[1]

Istorija razvoja nautičkog turizma[uredi | uredi izvor]

Istorija nautičkog turizma se povezuje sa istorijom pomorske plovidbe. Pošto su pomorska putovanja u istoriji preduzimana ne samo iz osvajačkih i ekonomskih pobuda već i iz radoznalosti, avanturizma i zabave, onda je istorija nautičkog turizma element i pomorske istorije.

U starom veku postoje brojni zapisi o pomorskim putovanjima. Homerovo opisivanje u Odiseji i Ilijadi (živeo u 8.veku p.n.e.) Središte putovanja Sredozemlje i Grčka. U antičkoj Grčkoj, Rimu, Egiptu, Kini veslačka takmičenja u okviru raznih svetkovina na vodi. Početkom novog veka iskustva plovidbe od antičkog sveta preuzimaju Arapi i prenose u Španiju. Nešto kasnije se italijanski gradovi Đenova i Venecija javlaju kao pomorske sile na Sredozemlju. U to vreme su poznata razna veslačka takmičenja koja se osim po Sredozemlju šire i do Engleske.

U vreme velikih otkrića težište pomorstva se pomerilo iz Sredozemlja u Portugaliju, gde je sredinom 15. veka osnovana i prva pomorska škola, a tek od 16. veka datiraju i prve pomorske karte sa detaljnim uputstvima za plovidbu po poznatim delovima sveta. Magelan na put oko sveta kreće 1519. godine sa kartom sveta koju je 1515. godine napravio Leonardo da Vinči.[1]

U vreme nautičkih putovanja Džejmsa Kuka 1779.godine, pomorska plovidba je koristila savremene metode navigacije koje su kasnije samo usavršavane. Istorija putovanja morima je puna uzbudljivih avantura, junačkih poduhvata, teških ljudskih sudbina i zanimljivih događaja. Sve do savremenih elektronskih i satelitskih navigacionih uređaja i modernih brodova, plovidba je bila teška i puna rizika. Zato su se samo iskusni moreplovci upuštali uputovanja na veće udaljenosti.

Prva prekookeanska krstarenja koja se mogu smatrati pretečom savremenog nautičkog turizma zabeležena su krajem 18.veka. Godine 1866. Amerikanci Hadson i Fičem prešli su Atlantik za 38 dana, a 1870. je Dubrovčanin Niko Primorac prvi jedrilicom prešao iz Evrope u Ameriku.

Veći izazovi su bili putovanja oko sveta. Amerikanac Slokum je 1895. prvi sam plovio sportskom jedrilicom dužine 11 m oko sveta. Putovanje dugo 46 000 nautičkih milja je trajalo više od 3 godine i dalo je veliki podsticaj razvitku nautičkih sportova. Istorija putovanja oko sveta beleži brojne poduhvate. Oni se razlikuju prema veličini ili tipu broda kojem su izvedeni ili prema plovidbenom putu, pravcima plovidbe, itd.[1]

Ekspanzija nautičkog turizma, uporedo sa ostalim oblicima maritimnog turizma, počinje šezdesetih godina prošlog veka. Pre toga, oko 1920.godine u Americi se osnivaju specijalizovane luke, marine za prihvat brodova namenjenih zabavi i sportu. Kolevka rekreacione navigacije u Evropi su holandski kanali na kojima se još u 16.veku održavaju regate.

Jahting se u 17. i 18. veku, razvijao na kanalima i morima Velike Britanije. Oko 1700.godine englesko plemstvo je na Temzi imalo oko 300 jahti. Prvo društvo za sportsko jedrenje osnovano je 1720.godine u irskom mestu Kork i imalo je 25 članova. Broj plovila za zabavnu navigaciju stalno raste i u 19.veku dobija masovne promene.

Prva jedriličarska regata je održana 1749.godine na Temzi. Iz Engleske se u 19.veku klubska takmičenja šire po Evropi. Tako je 1830. Osnovan prvi klub u Švedskoj, 1839. u Francuskoj, 1856. u Portugaliji, 1867. i Italiji, 1890. u Splitu na jadranskoj obali.

Sportovi na vodi kao što su veslanje i jedriličarstvo su olimpijske discipline od prvih igara 1986. godine. U 19.veku se grade velike jedrelice, škune, koje su dostupne samo bogatima. Nova rešenja i tehnike gradnje su omogućili da tokom 20.veka brojni tipovi manjih plovila budu dostupni širokim slojevima stanovišta čime se vrši ekspanzija svih oblika sportova i rekreacije na vodi.

Savremeni nautički turizam u mnogim aspektima je povezan sa brojnim i prestižnim jedriličarskim regatama u svetu čija je tradicija duga i više od jednog veka. Takve regate postaju ne samo mesta takmičenja već i mesta okupljanja i iskazivanja prestiža, inovacija u oblikovanju plovila i jedara, razvijanju takmičarskog duha, druženja, razmene iskustava, promocije svake vrste, jednom reči turizma.

U istoriji razvoja pomorskih zabavnih turističkih putovanja posebno mesto zauzimaju mondenska putovanja preko Atlantika. U godinama pred Prvi svetski rat i između dva rata, vodila se prava trka u povećanju brzine i komfora brodova koji su povezivali dve strane Atlantika, američku i evropsku. Simbol te borbe za prestiž, ali i luksuz ondašnjeg bogatog sveta je tragična sudbina broda Titanik. Brodovi koji su veličinom i luksuzom zaslužili zvučna imena, kao npr. ‘Queen Mery’, ‘ Queen Elisabeth’, ‘Normandia’, ‘France’ ostali su do danas simbol romantičnih turističkih pomorskih putovanja.

U senci tog sjaja ostao je mnogo masovniji putnički promet preko Atlantika koji je na tretnim i putničko teretnim brodovima prevozio reke ekonomskih emigranata iz starog u novi svet. Kriza ovih putovanja nastupa razvojem avijacije. Kada je u modu ušao avion, često je bilo stvar prestiža koristi to novo prevozno sredstvo. Tako već krajem pedesetih godina, avijacija preuzima primat na transatlantskim rutama, a time počinje novo doba - razvoj flote za turistička krstarenja.

Razvoj turističkih krstarenja velikim brodovima, posmatran sa aspekta, izgradnje brodova posebne namene, započinje krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Tada se putnički brodovi preorijentišu u brodove za kružna putovanja. Smatralo se da moraju biti manjih dimenzija. Npr. ‘Queen Mary’ je primao 2283 putnika.

Izgradnja brodova za turistička krstarenja od 70-ih godina prolazi niz faza. U periodu od 1970-1975. godine izgrađeno je 25 brodova, do 1980.još 5, što je bila posledica poskupljenja nafte u svetu. Nakon toga se broj narudžbina brodova povećava, ali i njihova veličina. Početkom devedesetih godina najveći brod za krstarenja je primao 2600 putnika. Tendencija povećanja kapaciteta se nastavlja pa se danas govori o planovima za izgradnju plovila većih od 5000 putnika.[1]

Godine 1945. U SFR Jugoslaviji bilo je svega 16 parobroda, a 1953. godine 39. Brodom Partizanka 1953.izvršeno je prvo kružno putovanje nakon rada na jadranskoj obali. Izgradnja brodova ‘Jugoslavija’ 1956.a zatim ‘Jadran’ i ‘Jedinstvo’ označava početak razvoja turističkih krstarenja Jadranom.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e Ante Dulčić : Nautički turizam i upravljanje lukom nautičkog turizma, Ekokon 2002, Split, str.346