Nepotpuno podudaranje (računarski potpomognuto prevođenje)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Nepotpuno podudaranje (fuzzy odnosno fazi podudaranje) je tehnika koja se koristi u računarski potpomognutom prevođenju kao poseban slučaj povezivanja zapisa. Radi sa podudarnostima koje mogu biti manje od 100% savršene kada se pronalaze podudarnosti između delova teksta i unosa u bazi podataka prethodnih prevoda. Obično deluje na delovima na nivou rečenice, ali neke tehnologije prevođenja omogućavaju podudaranje na fraznom nivou. Koristi se kada prevodilac radi sa prevodilačkom memorijom (prevodilačka memorija). Koristi približno podudaranje niske.[1][2]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Kada se u bazi podataka prevodilačke memorije ne može pronaći tačno podudaranjeza tekst koji se prevodi, postoji mogućnost pretraživanja podudaranja koje je manje od preciznog; prevodilac postavlja prag nepotpunog podudaranja na procentualnu vrednost manju od 100%, a baza podataka će zatim vratiti sva podudaranja u svojoj memoriji koja odgovaraju tom procentu. Njegova osnovna funkcija je da pomogne prevodiocu ubrzavanjem procesa prevođenja; nepotpuno podudaranje nije dizajnirano da zameni ljudskog prevodioca.[3]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Zbog polimorfne i dinamične prirode jezika, posebno engleskog (koji čini 90% svih izvornih tekstova koji se prevode u industriji lokalizacije), uvek se traže metode koje će olakšati i ubrzati proces prevođenja. Od kasnih 1980-ih razvijaju su alati za prevodnu memoriju kako bi povećali produktivnost i ubrzali čitav proces prevođenja za prevodioca.

Devedesetih godina, pasplinuto podudaranje počelo je da se primenjuje kao istaknuta karakteristika alata prevodilačkih memorija, i uprkos nekim pitanjima u vezi sa dodatnim radom na uređivanju „predloga“ nepotpunog podudaranja, to je i dalje popularni podskup prevodilačkih memorija. Trenutno je to jedna od karakteristika najpopularnijih alatki prevodilačkih memorija.[2]

Metodologija[uredi | uredi izvor]

Alatke prevodilačke memorije pretražuju bazu podataka da bi locirale segment odnosno deo koji se približno podudara sa segmentom u novom izvornom tekstu koji treba prevesti. Prevodilačka memorija, u stvari, „predlaže“ podudaranje prevodiocu; tada je na prevodiocu da prihvati ovaj predlog ili da ga izmeni kako bi se u potpunosti izjednačio sa novim izvornim tekstom koji je u procesu prevođenja. Na taj način, nepotpuno podudaranje može ubrzati proces prevođenja i dovesti do povećane produktivnosti.

Ovo postavlja pitanja o kvalitetu nastalih prevoda. Ponekad je prevodilac pod pritiskom da isporuči prevod na vreme i zbog toga prihvata predlog nepotpunog poklapanja bez provere njegove podobnosti i konteksta. Baze podataka prevodilačkih memorija nastaju unosom koji su izvršili razni prevodioci koji rade na brojnim različitim tekstovima, uz opasnost da rečenice izvučene iz ovog mnoštva raznih reči budu spojene iz mešavine stilova, a ujedno i suprotnost doslednosti kojoj se teži – ono što su neki kritičari nazvali „ salata od rečenica“. Pitanje vere u predloge prevodilačke memorije može predstavljati problem kada se pokušava uspostaviti ravnoteža između bržeg procesa prevođenja i kvaliteta tog prevoda. Ipak, nepotpuno podudaranje je i dalje važan deo prevodilačkih alatki.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Introduction to Computer-Assisted Translation”. GMDLinguistics (na jeziku: engleski). 2018-04-18. Pristupljeno 2020-12-15. 
  2. ^ a b Tennent, Martha (2005-01-01). Training for the New Millennium: Pedagogies for Translation and Interpreting (na jeziku: engleski). John Benjamins Publishing. ISBN 978-90-272-1666-3. 
  3. ^ „Machine Translation vs. Computer-assisted Translation: What’s the Difference?”. Ulatus Translation Blog (na jeziku: engleski). 2016-11-15. Pristupljeno 2020-12-15. 
  4. ^ Esselink, Bert (2000). A Practical Guide to Localization (na jeziku: engleski). John Benjamins Publishing. ISBN 978-1-58811-006-0.