Pređi na sadržaj

Ples srećnih senki

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ples srećnih senki i druge priče
Korice knjige iz 2015. godine u izdanju Agore
Nastanak i sadržaj
Orig. naslovDance of the Happy Shades
AutorAlis Manro
ZemljaKanada
Jezikengleski
Žanr / vrsta delakratka proza
Izdavanje
Datum1969.
(srpsko izdanje 2015.)

Ples srećnih senki i druge priče (engl. Dance of the Happy Shades) je prva knjiga kanadske književnice Alis Manro (engl. Alice Munro) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost 2013. godine. Petnaest priča čini sadržaj ove publikacije objavljene 1968. godine.[1]

O delu[uredi | uredi izvor]

Prva knjiga priča je nastala 1968. godine, a u Srbiji je prevedena tek 2015. godine. Alis Manro priča o običnim životima njenih junaka koji su smešteni na farmama ili u ruralnim delovima Ontarija. Pisac od običnih svakodnevnih stvari plete priče i interesantne momente u životu junaka priča. Knjiga sadrži 15 priča[2] Centralna je priča po kojoj je zbirka i dobila naziv Ples srećnih senki.

Stil pisanja[uredi | uredi izvor]

Alis Manro piše kratku prozu i taj žanr ju je i proslavio. Ona iz svakodnevice uspeva da spaja obične živote sa neobičnim vizijama. Danas je prepoznatljiva i svetski poznata po tom talentu.[3] Suštinska napetost između dva skupa vrednosti, dva načina gledanja, dva sveta, uvek je očigledna, centralna u njenoj poslednjoj knjizi kao i njenoj prvoj. Posebna Manroova vizija je upadljivo prisutna i daje najbolju terminologiju kojom može da razgovara o svojoj umetnosti.[4]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Dobitnik je Guvernerove nagrade (engl. Governor Generals Awards) 1968. godine za priču Ples srećnih senki.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Ples srećnih senki”. Delfi knjižare. Pristupljeno 29. 10. 2023. 
  2. ^ „Ples srećnih senki i druge priče”. COBISS. Pristupljeno 29. 10. 2023. 
  3. ^ „Ples srećnh senki od Alis Manro”. Korisna knjiga. Pristupljeno 29. 10. 2023. 
  4. ^ a b Macdonald, Rae McCarthy. “A MADMAN LOOSE IN THE WORLD: THE VISION OF ALICE MUNRO.” Modern Fiction Studies 22, no. 3 (1976): 365–74. http://www.jstor.org/stable/26280238.