Pređi na sadržaj

Podmukla krasnica

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Podmukla krasnica (lat. Russula badia Quel) neotrovna je gljiva.

Klobuk[uredi | uredi izvor]

Od 5—12 cm, blago ispupčen, gotovo ravan, u sredini jamičasto ili tanjirasto udubljen. Ivica tupo zaobljena, rebrasta između 0,5 i 1 centimetar. Kožica u svežem stanju nabubrela, lepljiva i masnog sjaja. Često na sebi nosi prilepljene ostatke: iglice, lišće i zemlju. Sveža koža se skida do polovice. Zagasitocrvena, smeđecrvena i gotovo crna, posebno na temenu tamnija i crnja, često kestenjastog tona, ponekad i bleđa i tada crvenkastomrljastana mesnatoj do kožnatoj osnovi.

Listići[uredi | uredi izvor]

Beli u nijansi jezgra badema, zatim žuti, na kraju svetlo oker. Gotovo silazni, najširi kod ivice, 1,2 cm. Ivica svetla, ali po njoj sa strane ivice često prelazi smeđa ili crvena boja. Vrlo lomljivi.

Boja[uredi | uredi izvor]

Svetlo oker.

Stručak[uredi | uredi izvor]

Od 5-10/1,5-3,5 centimetar, valjkast, trbušasto ili batinastozadebljan, odozgo zaobljen ili malo ušiljen. Površina prvo zamagljena, pa blistava, uzdužno rebrasta, posebno na vrhu. Bela, ali u donjoj polovini većinom smeđe ili karminružičaste nijanse. Kora debela i tvrda, jezgra mekša. kasnije spužvasto-šupljikava.

Meso[uredi | uredi izvor]

Tvrdo ili kruto, suho i belo. Ukus u prvi mah blag, ali nakon minut-dva pakleno ljut. Ljutina drži dugo posle probanja. Miris zgnječenih listića slab ili, u donjem delu stručka, pogotovo ako je načet od crva, oseća se pomalo na borovinu.

Hemijske reakcije[uredi | uredi izvor]

Na FeSO4 u mesu svetlije mesnatoljubičaste, po listovima kao mrkva crvenkasta. Na KOH po površini stručka limunžuta, u mesu bledooker. Na SV kožica postaje svetlija i blistavija, površina stručka razdvojeno roza, a meso, i u klubukui u stručku karminocrvene boje.

Mikroskopija[uredi | uredi izvor]

Spore okrugle, 8-10/7,5-10 mi, sa šiljatim, ne gustim bradavicama, izolovanim, ili delimično rebrima povezanim. Bazidiji 38-56/7,5-10,5 mi. Cyside 60-80/9-13 mi, sa štapićastim ili grozdastim privescima, odnosno eksudatom.

Stanište[uredi | uredi izvor]

U nas prilično retka krasnica, češće kraj hrastova i pitomih kestena nego kraj borova. Više se nalazi u mediteranskim nego u kontinentalnim područijima.

Doba[uredi | uredi izvor]

VI, VII, IX, X.

Jestivost[uredi | uredi izvor]

Nejestiva zbog nepodnošljive ljutine.

Slične vrste[uredi | uredi izvor]

Iako je retka, ovde je prikazana kako bi se osigurali od opekotina u ustima. Kad se naiđe na tamnocrvenu krasnicu, pre nego što se odlučimo za probu, treba joj razmrviti i pomirisati dno stručka. Ukoliko imalo podseća na četinarsko drvo, ni u kom slučaju zagristi ili proveravati ukus u ustima. Najsličnija joj je jestiva, prolazno ljuta crnopurpurna krasnica Russula vesca, али сивке имају беље листиће и отрусину, а немају никаквог мириса.

Извор[uredi | uredi izvor]

  • Ključ za gljive; Ivan Focht; ITRO "Naprijed"; Zagreb 1986.