Pređi na sadržaj

Pomorska arheologija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Pomorska arheologija istražuje, tumači i čuva pomorsko nasleđe čovečanstva.

Njene tri grane proučavaju podmorje, plovidbu i pomorske kulture.

Podmorska arheologija[uredi | uredi izvor]

Ovo je arheologija brodskih olupina i njihovih nalazišta.

Ona proučava kako dolazi do brodoloma, kako brod tone na dno i kako se ostaci broda i tereta raspadaju kroz vreme.

U podmorskoj arheologiji vrlo su važne tehnike proučavanja olupina i održavanje arheoloških nalaza.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Već Aristotel u 4. veku pre Hrista spominje ronioce koji su kao pomagalo imali bronzano zvono sa vazduhom. Kasnije, u starom Rimu,Urinatoressu vadili bogate terete iz potonulih brodova.

Ipak, sve do 17. veka, uprkos projektima izumitelja poput Leonarda da Vinčija, stvari su napredovale sporo. Novi podsticaji, koje su između ostalih dali Kessler i Halej, pokrenuli su niz istraživanja i pronalaska do naših dana.

Od prvog ronilačkog zvona do ronilačkog odela Gagnana (Gagnana) i Cousteaua (Cousteau)a, podmorska istraživanja jako su napredovala. Čovek se malo-pomalo sve više udaljavao od morske površine, pa danas može raditi na 300 metara dubine, spuštati se pojedinačno do 600 metara i u podmornici do 11.000 metara.

Hronologija[uredi | uredi izvor]

1 vek pre Hrista - Ronioci zvani Urinatores vade jedan deo amfora iz rimske olupine kod grada Madrague de Giens.
4. vek naše ere - Rimski pisac Flavije Renat govori o čoveku koji se kreće pod vodom udišući vazduh iz mešine.
15. vek - Leonardo da Vinči u Kodek Atlantika crta ronilačko peraje i disalicu.
1535. - Francesko de Marči u drvenoj kacigi i kristalnom viziru zaranja do potonulog rimskog broda u jezeru Nemi.
1616. -Franc Kesler izrađuje prvo ronilačko zvono.
Krajem 17. veka - Edmund Halej usavršava Keslerovo zvono.
1797. - Usavršena je Klingertova mašina. Ronilac je i dalje spojen na uronjeni sanduk sa vazduhom pod pritiskom.
1837. - Ogist Zibe izrađuje prvo praktično ronilačko odelo, koje se puni vazduhom pomoću pumpe na površini.
1926. - Ives Le Prijer izrađuje prvo ronilačko odelo sa sopstvenim punjenjem.
1934. - Luis de Korlei izrađuje prva ronilačka peraja.
1943. - Gagnan i Cousteau izrađuju ronilačko odelo sa regulacijom kiseonika.
1950. - Arheolog Nino Lamboglia vadi amfore iz olupine rimskog broda u Albenga pomoću mehaničkog vitla.
1952. - Prvo podmorsko arheološko istraživanje pod vođstvom Cousteaua na nalazištu Grand Congloue (Grand Congloué) u Marseju.

Tehnike istraživanja[uredi | uredi izvor]

Kao prvo, nalazište treba očistiti. Kad je pokriveno gustim algama, koristi se štrcaljka, koja razbija sediment. Kad je nalazište čisto, polaže se referentna mreža koja služi za računanje koordinata. Klasična je metoda postavljanje četvorougaone mreže najlonskih žica ili PVC-cevi sa kvadratima od 2h2 ili 4h4 metra.

Olupina se istražuje pomoću jakih podvodnih usisivača na vazduh i na vodu. Nalazi se direktno numerišu, i na njihove fotografije se stavlja oznaka. Zatim se numerisani nalazi unose u plan.

Odnedavno je moguće i virtualno podmorsko istraživanje - mašine snimaju hiljade fotografija olupine, koje se zatim rekonstruišu u jednu sliku na kompjuteru.

Određivanje starosti[uredi | uredi izvor]

Zahvaljujući nuklearnoj fizici i akceleratorima, dovoljna je mala količina ugljenika s nekog predmeta da se odredi njegova starost.

Dendrohronologija je tehnika koja omogućava vrlo precizno određivanje starosti arheoloških nalazišta koja sadrže drvo. Posebno je korisna za potonule drvene brodove. Zapravo, ova tehnika proučava godove na drvetu i određuje klimatski period koje odražavaju ti godovi.

Radiografija se koristi za proučavanje metalnih predmeta, npr. oružja koje je prekriveno tvrdim morskim segmentima.

Održavanje[uredi | uredi izvor]

Elektroliza čisti površine određenih metala, kao što je olovo ili srebro, kao i metalnih površina koje nisu dostupne drugim tehnikama, npr. unutrašnjost bronzanih topova. Osim toga, služi i za stabilizaciju i dekontaminaciju nekih metala, jer skida hloride koji se talože na arheološkim metalima.

Obično sušenje isparavanjem može uništiti arheološku kožu ili drvo kad su puni vode. Zato se koristi liofilizacija, kontrolisano sušenje uz hemijsku obradu. Predmet se prvo impregnira, zatim se zamrzne, a onda se led pod niskim pritiskom pretvara u paru, a da ne prođe kroz tekuće agregatno stanje. Para se zatim kondenzuje na vrlo niskoj temperaturi.