Pređi na sadržaj

Pravo na domovinu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Spomenik sudetskim prognanicima Južne Moravske blizu grada Znojmo. Tekst se prevodi kao „Prava na domovinu su ljudska prava.”

Pravo na domovinu je, prema pojedinim pravnim akademicima, globalno ljudsko pravo koje proizilazi iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, računavši njen član 9.[1][2] Zamisao se razvila u nemačkoj pravnoj nauci i u određenoj meri je priznata u nemačkom ustavnom pravu. Značajni zagovornici ovog prava su pravni akademici: Kurl Rabl, Rudolf Laun, Oto Kiminih, Diter Blumenvic, Feliks Ermakora i Alfred-Maurice de Cajas. Koncept je relevantan za rasprave o etničkom čišćenju u Evropi nakon Drugog svetskog rata (posebno Nemaca i Mađara), etničkom čišćenju u Palestini, Kipru i drugim oblastima.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ de Zayas, Alfred-Maurice (1975). „International Law and Mass Population Transfers”. Harvard International Law Journal: 207—258. 
  2. ^ de Zayas, Alfred-Maurice (1996). „The Right to One's Homeland, Ethnic Cleansing and the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia”. Criminal Law Journal.