Pređi na sadržaj

Privreda Vatikana

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Privreda Vatikana
ValutaVatikanski evro
Fiskalna godinakalendarska
Statistika
Glavne industrijebankarstvo, finansijske aktivnosti, turizam, izdavačka delatnost, tekstilna industrija
Razmena
Glavni izvozni partneri Italija
Javne finansije
Prihodi371,97 miliona
Rashodi386,27 miliona
Sve vrednosti, ako nije drugačije naznačeno, izražene su u američkim dolarima

Privreda Vatikana jedna je od najspecifičnijih privreda sveta. Jedinstvena je po svom funkcionisanju, ali i po prihodima i rashodima.

Glavni prihodi najmanje nezavisne države sveta jesu dobrotvorni prihodi ali i zarada od prodaje publikacija, markica i koverti, umetničkih slika, turizma i tekstilne industrije. Pod tekstilnom industrijom u sedištu papske stolice podrazumeva se proizvodnja i prodaja odeće namenjenoj pre svega svešteničkim licima.

Širom sveta Vatikan poseduje finansijski sistem, banke i filijale. Zahvaljujući Lateranskim ugovorom iz 1926. godine, naslednica Papske države dobila je ogromnu svotu novca, koji je omogućio Vatikanu da obezbedi akcije u mnoge kompanije. Takođe, umednička dela, spisi, knjige, nakit i ostale dragocenosti koji su u posetu ove zemlje daju posebnu makroekonomsku stabilnost.

Vatikan je više puta kritikovan zbog odluke da ne prodaje predmete iz svoje umetničke kolekcije i tim novcem obezbedi sebi prihode ali i pripomogne suzbijanju siromaštva u drugim zemljama.[1]

Ne postoji javni precizni podatak koliko iznose državne rezerve Papske države niti kolika je vrednost predmeta koji se čuvaju u trezorima Vatikana.

U državi radi nešto više od 3.000 ljudi koji žive izvan granica Vatikana. Samo tokom 2007. godine prihodi zemlje bili su skoro 372 miliona američkih dolara dok su rashod iznosili 386 miliona.[2] Poređenja radi, Vatikan je 1997. trošio 17 miliona dolara od prikupljenih 175,5 miliona. Fiskalna godina traje od 1. januara od 31. decembra.

Glavni izvozni i uvozni partner Vatikana je Italija. Pored prehrambenih proizvoda, najviše se uvozi električna energija. Zapravo 100 odsto potreba Vatikana za električnim snadbevanjem namiruje se uvozom od italijanskih distribudera. Najviše se izvoze publikacije.

Pored dobrotvornih prihoda, država najviše zarađuje od turizma ali i od prodaje knjiga i priručnika.

Zvanična valuta države je vatikanski evro uspostavljen 2002. godine. Pre toga na snazi je bila vatikanska lira. U pogledu štampanja i izrade kovanica i novčanica zemlja je zavisna od italijanskih štamparija.

Iako je do skora važila za nekomercijalnu privredu, poslednjih godina Vatikan uvodi komercijalne sisteme prikupljanja novca. Tako se na primer odnedavno na državnoj radio-stanici emituje komercijalni ekonomsko propagantni program.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pope Cannot Exchange Vatican Treasure for Food[mrtva veza](jezik: engleski)
  2. ^ www.iht.com/, Pristupljeno 24. 4. 2013.