Svilarstvo u Vojnoj granici

Mapa Vojne granice ili krajine (označena crvenim obrubom), oko 1800. godine, u vreme kada je u njoj začeto svilarstvo

Svilarstvo u Vojnoj granici pokrenuto je između 1772. i 1774. godine nakon dekreta kraljice Marije Terezije, pošto je u toj manufakturi bečki dvor prepoznao da su područja Vojne granice pogodna za uzgoj svilene bube i proizvodnju svile, i da to za Monarhiju može biti značajan izvor prihoda, koji su trebali da dolaze od veoma jeftine proizvodnje.

Prednost Austrogarske monarhije u svilarstvu toga doba ogledala se u tome što je ova svila bila isključivo namenjena veoma zahtevnom i unosnom evropskom tržište svile. Zato se sva svila unutar Vojne graniici proizvodila isključivo za izvoz u druge evropske zemlje.

Istorija

Razvoju svilarstva u Vojnoj granici prethodila je s kraj srednjeg veka proizvodnja svile u Dubrovačkoj republici, u koju su s vremena na vreme upućivani strani majstori svilarstrva, većinom iz Đenove, gde je u to vreme svilarstvo bilo na glasu. Međutim, većina svile se ipak uvozila iz Italije i Bugarske. Bez obzira na napore koje je Dubrovačka republika ulagala u razvoje proizvodnje svile, ona se nije ozbiljno razvila jer su nedostajali uslovi, a svilarska struka bila je strana dubrovačkim majstorima pa je svilarstvo ostala pomoćna delatnost.

Novi zamah svilarstvu dala je u 18. veku carica Marija Terezija (1717 — 1780) jer je vlast u Beču ustanovila da ova delatnost treba postati vrlo značajna za područje Vojne granice koja je pogodna za uzgoj svilene bube.

Razvoju svilarstva u Vojnoj granici prethodila je masovna sadnja stabala duda duć puteva, školskih objekata itd. prvo u Gradiškanskoj regimenti Slavonske vojne granice, a nastavljeno je u Brodskom i Petrovaradinskom puku.

U Vojnoj granici gajenje svilene bube na dudovom stablu, počelo je 1761. godine.

Prvi predlog da se u Vojnoj granici gaji svilena buba potekao je od graničarskog inspektora barona Beka. Posle toga dvorski ratni savet je poslao svoga stručnjaka da posadi drveće duda i da izda narodu uputstva kako se gaji svilena buba.

Sađenje sadnica duda prvo je započelo u Gradiškanskoj regimenti Slavonske vojne granice, a nastavljeno je u Brodskom i Petrovaradinskom puku. U Vojnoj granici gajenje svilene bube počelo je 1761. godine. U pukovima ove granične oblasti ona je gajena više nego u ma kojoj pokrajini Habzburške monarhije. Najveći napredak postignut je krajem 18. veka, kada je od 1782. do 1801. godine proizvedeno 806.653 funte svilenih čaura. Pri komandama pukova održavani su tečajevi za gajenje svilene bube, a iz svake kompanije upućivani su na njih graničari da se obučavaju kako se svilena buba gaji. Počev od 1801. godine na ovoj teritoriji čaure je otkupljivala Dvorska komora iz Beča.

Za nadzor nad dudovima i kulturom svile bilo je postavljeno naročito osoblje, plaćeno iz raznih fondova. Najveći uzgoj svilene bube bio je početkom 19. veka, kao i ranije, u Petrovaradinskoj, Brodskoj i Gradiškanskoj regimenti Slavonske granice. Kada je otkup čaura bio prepušten privatnicima i slobodnoj konkurenciji, za čaure je plaćano do 50 krajcara po funti, što je bilo još uvek malo. U to vreme u slavonskoj granici postojalo je devet predionica. U svakoj regimenti je postojala glavna plantaža dudova i jedan inspektor sa činovničkim osobljem.

Proizvodnja je bila pod nadzorom vojske sve do 1800. godine, kada je mađarska sudska komora preuzela ulogu nadzora. Iako je proces uzgoja svilene bube, prerade čaura u sirovu svilu, a zatim u svilene niti ili predivo bio zahtevan proces koji je zahtevao negu svilenih buba, održavanje kontrolisanih uslova za njihov uzgoj i pravilan uzgoj duda, uzgajivači su obavljali za male plate. A ako se ima u vidu da je prema nekim podacima za oštećenje dudovog stabla bila propisana smrtna kazna u nekim delovima Vojne Granice, stanovništvo se bavilo proizvodnjom svile isključivo iz nužde.

Zbog neujednačenih cena svile na tržištu, mađarska sudska komora je to pokušala da prevaziđe 1827. godine tako što je otkup svilenih buba prepustila privilegovanim bečkim veletrgovcima Hofmanu i Goldšmitu, a time i kontrolu cena. Početkom 19. veka ulagali su u razvoj serikulture obnavljajući i proširujući fabrike, osavremenjavajući proizvodnju i intenzivirajući sadnju dudova. Većina sirove svile iz Vojne granice izvezena je u Lombardiju, a zatim prodata na najvažnijim evropskim tržištima pod oznakom mađarske svile. Možda ova svila nije imala finoću i sjaj italijanske ili francuske svile, ali je zato bila jača, teža i dugotrajnija.

Prva predionica svile podignuta je 1774. godine u Svetom Đurđu. Dve godine kasnije podignuta je predionica svile u Beloj Crkvi, a nešto kasnije u Mitrovici, Bjelovaru i Vinkovcima.

Varaždinski generalat nakon što je 1764. godine podstakao sadnju dudova, podstakao je i uzgoj svilene bube na vojno-krajinskoj teritoriji. Zahvaljujući tome, Bjelovar je ubrzo postao jedan od najpoznatijih centara svilenih manufaktura 18. veka. Tako je već 1785. godine, petsto metara jugoistočno od centra grada, krajiška uprava podigla svilanu, trospratnicu koja će se među mnogima isticati svojim izgledom. U svilari je postojao razboj i filatorijum (uređaj za odmotavanje i uvijanje svile) u kojoj je 36 radnika proizvodilo 888 lakata (bečki lakat 780 mm) raznih svilenih tkanina. Svilana je radila do 1793. kada je zbog duga od 710 forinti svoju aktivnost ograničila na filatoru za upredanje svilenog prediva i konac, a zatim posle dve godine svilara je prestala da radi. Kasnije jesvilara ponovo proradila, pa se prema podacima iz arhiva 1840. godine u Bjelovaru „pravi svileno predivo i tkaju svilene tkanine u četrdeset, a svilene vrpce na do dvadeset i šest razboja". Poznato je da su 1867. godine njeni vlasnici bili Bijelić i Vojnović.

Vrlo zanimljive podatke o razvitku gajenja svilene bube i svilarstva pruža Fridrih Taube u svom delu „ Opis Slavonije i Srema“:
Gajenje svilene bube…. se za kratko vreme silno raširilo. Gajiti svilenu bubu nije nikakav težak posao, mogu ga obavljati žene i deca, a ne traje duže od dva meseca. osim toga, vladar je ustanovama, premijama, nagradama i velikim troškom dugo pomagao svilarstvo i time ga podigao. Vladar je postavio i plaćao jednog u svilarstvu iskusnog čoveka, koji je imao da putuje po celoj Slavoniji i Sremu i svuda da podučava kako treba saditi beli dud i gajiti svilenu bubu; u koju svrhu je besplatno delio dudove mladice i bubino seme. Od vlasnika vlastelina zatraženo je da njihovi činovnici porade među narodom oko uvođenja svilarstva: ovim vlastelinskim činovnicima koji su se u ovome istakli ne samo što je vladarevim dvorskim reskriptom trud javno pohvaljen, nego je nagrađen zlatnim vencem i novcem.

Od 1804. godine izdavane su predionice pojedincima u zakup u nameri da se postigne što veća otkupna cena svilenih čaura. U ovim predionicama su bile smeštene i stanice za otkup čaura.Predionice su davale u zakup pod uslovom da za čaure mogu plaćati najmanje onu otkupnu cenu koju je plaćala Dvorska komora. Tada su graničari mogli prodavati čaure kome su hteli. Bilo je izdato štampano uputstvo kako se svilena buba ima negovati i postavljeni su činovnici koji su davali uputstva u pogledu plantaža dudova i negovanja svilene bube.

Problemi u proizvodnji

Pored svih mera vojnih vlasti, krajem druge decenije 19. veka, proizvodnja nije bila zadovoljavajuća, jer se ni plantaže dudova ni svilene bube nisu negovale prema uputstvima. Uzrok opadanja proizvodnje bio je u tome što je za svilene čaure malo plaćeno, a zatim što su graničari i vojnom silom prisiljavani da gaje svilenu bubu. U to vreme najviše svilenih čaura proizvedeno je na ovom graničarskom području.

Kako je buržoazija 1848. postala dominantna društvena klasa, industrija svile je počela da opada jer se smatrala elitističkiom i „gospodskom robom“ plemstva, koju seljaci nisu hteli da proizvode. Međutim, potražnja za svilom se povećala sa pojavom sve više buržoazije. Otpor poljoprivrednika da uzgajaju svilu posledica je i lošeg semena svilene bube koje su trgovci prodavali, a poljoprivrednici su videli bolje izvore zarade u granama pčelarstva, vinogradarstva i stočarstva. Pored toga, sa pojavom industrijske revolucije i razvojem brodarstva, svila se lako uvozila sa Dalekog istoka. Sve navedeno uz bolest svilene bube, uticalo je na krizu proizvodnje svile na prostoru Vojne granice

Da bi pokušao da oživi zamiruću poljoprivrednu granu, Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo je 1851. godine uputilo poziv svim županijama da daju predloge za obnovu svilarstva u Hrvatskoj. Najveći zagovornici bili su Crkva (nadbiskup J. Haulik, biskup J. J. Štrosmajer), Privredno društvo, ban Josip Jelačić i druga vlastela i veleposednici koji nisu želeli da odustanu od tradicije svilarstva. Novu nadu za svilarstvo dale su i Vladine uredbe da škole moraju uzgajati svilene bube, dok su se u školskim vrtovima i uz državne puteve morali saditi stabla duda.

S kraja 1850-ij godina osnovano je drugo odeljenje Hrvatsko-slavonskog privrednog društva za unapređenje proizvodnje svile. Nekoliko meseci ranije, krajem 1857. godine, doneta su pravila i uputstva za unapređenje gajenja duda i svilarstva, koja su definisala svilarstvo i stavila ga pod upravu Carskog i Kraljevskog namesništva, a kasnije i Zemaljske vlade. Uredba je važila do 1887. kao Zakon o svilenoj bubi, koji se u praksi nije mogo u potpunosti primeniti zbog bolesti svilene bube.

Epilog

Svilarstvo i uzgoj svilene bibe u Vojnoj granici je s kraja 19 veka gotovo propao zbog:

• ukidanja kmetstva
• ubrzanog raspada matičnih zadruga
• bolesti svilene bube,
• jake međunarodne konkurencije.
• razvoja brodarstva, koje je omučilo da se svila lako doprema iz zemalja Dalekog istoka.