Simeon Gavrilović Zorić-Nerandžić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Simeon Gavrilovič Zorić-Nerandžić (1743–1799), Srbin ruski general, jedan od ljubimaca ruske carice Katarine II

Biografija[uredi | uredi izvor]

Po Jovanu Skerliću: Simeon Zorić-Nerandžić je bio sin ruskog potpukovnika Gavrila Zorića, koji je izgleda bio poreklom iz Dalmacije.[1] A prema Milošu Moskovljeviću, on je kao dečak stigao u Rusiju između 1752-1754. godine u jednoj od grupa naseljenih Srba graničara, koju je predvodio pukovnik Jovan Šević.[2] Prešli su tada sa njim i njegovi rođaci, dva brata Mošorinčana, Maksim i Vasilije.

Kapetan austrijski Maksim Zorić se snašao u novoj zemlji; proizveden je za zasluge u čin generala i 1774. godine dobio od ruske carice imanje u Pekovskoj županiji. Kako je imao samo kćerku Julijanu, usvojio je (posinio) mladog rođaka Simeona Nerandžića, sina Gavrila Nerandžića i Stefanije Zorić. Otac Gavrilo Nerandžić je bio zet Maksimovog strica Jovana Zorića. Zbog toga je Simeon nosio dva prezimena Zorić i Nerandžić.

General Simeon Zorić-Nerandžić ljubimac ruske carice Katarine II

Simeon Nerandžić je bio rodom iz Banata, iz Velikog Bečkereka.[3] Po drugom izvoru on je bio iz Čuruga u Bačkoj; otac je tu bio na službi. Još kao dečak 1. maja 1754. godine stupio je u srpski husarski puk i učestvovao u ratnim okršajima. Kadetsku vojnu školu koju je započeo u Slavoniji, okončao je 1757. godine u Sankt Petersburgu. Zatim je ušao u srpski Husarski puk u Novoj Srbiji. Tokom sedmogodišnjeg rata 1760. godine bio je zarobljen od strane Prusa i bio kratko u ropstvu. Istakao se tada hrabrošću i snalažljivošću iako vrlo mlad i neiskusan husarski oficir. Četiri puta je tokom karijere bio ranjavan u borbi. Na početku rusko-turskog rata (1768-1774) proizveden je u čin majora. Tokom jedne bitke 1770. godine Simeona su opkolili i zarobili Turci, a on je izbegao da bude posečen, viknuvši da je "kapetan-paša". Turci su ga odveli sultanu, jer je zarobljenik prema njihovoj hijerhiji bio u činu generala. Pred sultanom se dobro pokazao; učtivo je odbio sve sultanove ponude, koje su išle u pravcu da postane turski oficir - ako promeni veru. Kada je usledila razmena ratnih zarobljenika, sultan je pisao carici Katarini II o njemu, navodno hvaleći ga kao izvanrednog generala. Oslobođeni major Zorić-Nerandžić se morao pokloniti carici, jer je sa ruske strane otkriveno da se lažno predstavio kod Turaka. Kada je objasnio zašto je lagao, carica je navodno rekla (po memoarima Ščeglovskog): Onda i budite general. Sultan vas hvali i ja neću da vam oduzmem čin koji ste sami sebi dali i zaslužili. Sa druge strane, to je bilo malo verovatno, jer se on vratio iz zarobljeništva 1775. godine, i odmah poslat u diplomatsku misiju u Švedsku, u Stokholm. Zorić se svakako svideo ruskoj carici, a tom prilikom je dobio samo Orden Sv. Đorđa 4. stepena. Po povratku ga je uzeo čuveni Potemkin za svog ađutanta.

Krasavec Semjon (lepotan Simeon!)[uredi | uredi izvor]

Simeon (Semjon) je 1777. godine dobio pukovnički čin (nakon pokazanog junaštva tokom gušenja pobune pod vođstvom Pugačova), i postao ađutant ostarele ruske carice Katarine. Bila je to zasluga Potemkinova, koji je pomoću Zorića pokušao da istisne suparnika Zavadovskog. Sam Zorić je svojom lepom pojavom i držanjem pridobio simpatije na ruskom dvoru. Jedne noći je navodno našao ispod svog jastuka "ključeve od caričinih odaja". Postao je tako caričin ljubavnik, jedan od desetorice njenih najpotentnijih "favorita". U septembru iste godine dobio je caričin miljenik čin general majora, i postao komandant Ahtirskog husarskog puka. Dobio je on od zadovoljne vladarke i mnogo poklona; kao malo ko do tada. U Petersburgu je dobio vilu nadomak Zimske palate odakle je "junačina" odlazio u punom sjaju u ljubavna osvajanja. Jedan od tih velikih carskih darova je bilo imanje - beloruski gradić Šklov sa 16.000 duša. U caričinoj blizini je ipak ostao samo 11 meseci (do februara 1778); morao je da ustupi mesto novom Katarininom "ljubazniku"; a to (podvođenje) je bila Potemkinova briga. Navodno je Simeon mnogo gubio na kocki pa je kao neposlušan morao da ode. Tada je izbio oštri sukob između Simeona i Potemkina, jer je Potemkin navodno doveo novog oficira - favorita, i to u njegovom prisustvu. Izazvao je frustrirani Srbin - prefriganog Rusa na dvoboj, ali je ovaj to odbio. Posrednik između njih bio je Simeonov poočim Maksim Zorić. Carica nije podnosila svađe, pa je naredila da se njih dvojica ipak moraju pomiriti. A sredinom jula je Simeon tiho odpušten, mada je navodno ponovio ispad kao pred Potemkinom, i caricu izvređao. Međutim to mu nije uzeto previše za zlo; dobio je u posed veliku sumu novca, zemlju, 7.000 duša i titulu grofa. Tek kad je drčni Srbin Zorić-Nerandžić napustio Carsko selo, njegovo mesto u caričinom budoaru pripalo je Ivanu Rimskom-Korsakovu.

"Mali vladar" u Šklovu[uredi | uredi izvor]

Da bi sebi dao oduška Simeon je leto 1778. godine proveo u Parizu. Po povratku se naselio na svom imanju u Šklovu. Tu je živeo vrlo raskošno i raskalašno, kao "mali vladar". Držao je vlastitu pozorišnu trupu i orkestar da bi mogao da organizuje česte zabave. Njegov dom je bio otvoren za sve avanturiste, a tu se pored svih vrsta uživanja i kockalo. Navodno jednom prilikom bahati Zorić-Nerandžić prokockao je na kartama čak 50.000 zlatnih rubalja. Ali Zorić je pritom i činio dobra, i svojim kmetovima ali i mnogim Srbima. Tako je pomagao književnika putnika Dositeja Obradovića kada ga je pohodio, a boravio je u Šklovu nekoliko meseci 1788. godine. Njegovu knjigu o basnama, omogućio je da se štampa upravo Simeon.[4] U Šklovu je kod Zorića tokom zime 1788. godine kratko boravio i Sava Tekelija, koji se sećao da Zorićev dvor nije još bio završen.[5] Zorić je osnovao i svoj Umetnički teatar (1778-1780), sa muzičkom, baletskom i zanatskom školom.

Spomenik Srbinu ruskom generalu Simeonu Zoriću-Nerandžiću, podignut 2007. u Šklovu

Zorić je u Šklovu osnovao vlastitu plemićku Kadetsku kompaniju, u kojoj se učilo 60 (pa 200) budućih oficira.[6] Ta plemićka škola će 1801. godine biti preneta u Moskvu, gde je postala Prvi Moskovski kadetski korpus. Kada je carica Katarina maja 1780. godine u društvu sa austrijskim carem Josifom II posetila Šklov, na vrlo visokom nivou ih je ugostio domaćin Zorić-Nerandžić. Uzalud se trudio, jer je carica izbegla njegove molbe da ga vrati u svoju blizinu. Od tada je Srbin čak zapao u novčane probleme, jer se istrošio tom prilikom. Ipak taj susret sa vladarkom je bio poslednji njegov uspeh; od tada je krenulo njegovo propadanje. Gubio je i za kartaškim stolom i u poduhvatima. Njegovo imanje se krunilo, jer je birao pogrešne ljude za nadzornike. Braća Dalmatinci Zanovići su ga upropastili i uveli u nevolje, jer su tajno falsifikovali novac. Sud je optužio i gospodara Zorića-Nerandžića, ali dok su Zanovići osuđeni i proterani, on je ipak bio oslobođen. Izašao je na slobodu i 1784. godine biva penzionisan. Od tada je počeo da vodi miran, povučen život.

Odstupanje[uredi | uredi izvor]

Nakon smrti carice Katarine II, novi ruski vladar Pavle ga je povratio u aktivnu službu. Data mu je komanda nad 11. Izjumskim husarskim pukom, sada u činu general-pukovnika. Proveo je još lepe godine u vojničkoj sredini; tek da oseti svu draž vojevanja. Dočekao je da januara 1797. godine bude proizveden u čin general lajtanta. Već u septembru te godine podneo je ostavku na službu; navodno je bio prinuđen na to, jer je imao finansijske ujdurme. Bio je uveliko oronuo, pa se povukao na svoje imanje, gde je dve godine bolovao. Umro je 6. novembra 1799. godine u gradu Šklovu. Iako je imao velike trenutke - uzlete i imao lep i bogat život, nakon njegove smrti ničeg nije ostalo. Jedino je po mišljenju Skerlićevom, bilo zapamćeno u srpskom narodu njegovo mecenarstvo, kada je ono pomogao Dositeju Obradoviću. Otkrivanjem spomenika u gradskom parku u Šklovu 2007. godine, izražen mu je naknadno dostojan pijetet i odata zahvalnost građana, što je taj grad u svoje vreme značajno unapredio.

Zorić je bio cenjen i na stranim dvorovima. Tako je dobio od poljskog kralja Orden Belog orla, a od švedskog kralja Orden mača. Portret Zorića iz mlađih dana, rad nepoznatog ruskog slikara, nađen je u manastiru Vojlovici, odakle je prenet u Narodni muzej u Beogradu (tada Muzej Kneza Pavla).[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Srpski književni glasnik", Beograd 8/1911.
  2. ^ "Srpski književni glasnik", Beograd 1913.
  3. ^ "Vreme", Beograd 1940.
  4. ^ Disitej Obradović: "Ezopove i pročih raznih basnotvorcev basne", Lajpcig 1788.
  5. ^ "Letipis Matice srpske", Novi Sad 1876.
  6. ^ "Serbski letopis", Budim 1844.
  7. ^ "Vreme", Beograd 14. januara 1940.