Stjepan Dojčić
Stjepan Dojčić je bio hrvatski omladinski revolucionar, atentator na austrijskog kraljevskog komesara Hrvatske i Slavonije Ivana Škrleca. Atentat je izvršen 18. 8. 1913. godine, na rođendan cara Franca Jozefa u zagrebačkoj katedrali, ali je Škrlec samo ranjen.
Dojčić nije bio član nikakve organizacije.[1]
Biografija[uredi | uredi izvor]
Atentat i robija[uredi | uredi izvor]
U Hrvatskoj su 1912. godine ukinuti sabor i ustav, a kao vrhovna vlast je postavljen austrijski kraljevski komesar. U zemlji, a posebno među omladinom, zavladalo je veliko nezadovoljstvo. Iste godine, omladinac Luka Jukić izvršio je neuspješan atentat na komesara Slavka Cuvaja, o čemu je Dojčić u Americi napisao sljedeće:
Mi smo morali teškom tugom ostaviti svoj mili dom i rod i ići u bijeli svet tražiti hljeba, dok bi ga mogli doma naći kad bi hrvatska bila slobodna. Čuli smo kako je vatreni hrvat Luka Jukić odapeo tane na bandita, koji je odavno to već zaslužio, ali na nesreću ga nije pogodio! Taj vatreni Jukić nam je pokazao kako moramo raditi ubuduće... pa neka nam dobro bude u pameti... da se sloboda ne daje na tanjuru kao lovorov venac od grešne Austrije. Danas u Americi ne upriličuju protestne skupove samo velike kolonije, koje broje na hiljade Hrvata i Srba, već i najmanje su digle svoj glas protiv hulja, tirana 20. vijeka... Dole barbarstvo, smrt i ništa drugo tiraninu 20. vijeka, smrt Cuvaju, dole s apsolutizmom!
Stjepan Dojčić je krenuo iz Amerike u namjeri da ubije kraljevskog komesara. Kada je kretao iz Amerike, komesar je bio Slavko Cuvaj, ali je povučen sa funkcije nakon dva neuspjela atentata na njega. Smjena Cuvaja nije učinila ništa Dojčićevim planovima. Prije samog atentata je razgovarao sa Stjepanom Radićem, koji nije odobravao terorističku aktivnost.[1]
Dana 18. avgusta 1913. godine, nakon održane svečane mise u ime rođendana cara Franca Jozefa, baš zbog same simbolike mjesta i povoda, mladi Stjepan Dojčić je pokušao da izvrši atentat na novog hrvatskog komesara Ivana Škrleca, prilikom njegovog izlaska iz crkve, i tom prilikom ga je ranio u ruku.[2]
Nakon atentata, Dojčić je uhapšen. Osuđen je na 16 godina robije.[2]
Posleratni period[uredi | uredi izvor]
Nakon Prvog svetskog rata, Dojčić je pušten iz zatvora. U posleratnom periodu, Dojčić i Stjepan Radić su međusobno vodili rasprave.[1]
Dojčić je 1919. godine u Zagrebu o vlastitom trošku objavio knjigu „Tko je lopov?”, u spomen na drugove atentatore, a protiv shvatanja Stjepana Radića.
Otišao je u Ameriku, u Pitsburg. U decembru 1921. godine stigla je vijest da je uhapšen zbog falsifikovanja čeka.[3]
Naslijeđe[uredi | uredi izvor]
Glavne novine Hrvata u Americi tog vremena, Hrvatski svet, povodom oba atentata, i Luke Jukića i Dojčića, piše:
Neka nas proganjaju, tlače, neka otvaraju tamnice, ali ih nemaju toliko, da u njih zatvore sve one, koji onako misle, kao Luka i Stjepan, jer mi im poručujemo, da su svi pošteni Hrvati u Americi onakvi urotnici i zločinci, kakvi su Jukić i Dojčić.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v Politički atentati: od 1900. do 1913. u Europi su ubijena četiri kralja, šest premijera i tri predsjednika. Doprinos su željeli dati i Hrvati
- ^ a b Šekler, Milanko. „Milanko Šekler: Evropski "principi" i Gavrilo Princip”. Nova srpska politička misao (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-05-28.
- ^ "Politika", 24. dec. 1921