Pređi na sadržaj

Titularni vladar

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Titularni vladar, ili titularni šef države, osoba je na zvaničnom položaju rukovodstva koja posjeduje malo, ili ako uopšte i ima, stvarnih ovlašćenja.[1] Ponekad osoba može zauzeti poziciju titularnog vođstva, a ipak imati više moći nego što bi uobičajeno očekivalo, kao rezultat svoje ličnosti ili iskustva. Titularni vladar nije ograničen na političko vođstvo, već se može pozvati i na bilo koju organizaciju, kao što je korporacija.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Riječ „titular” prema Rječniku srpskog jezika Matice srpske znači „onaj koji ima titulu, zvanje za nešto (obično samo nominalno); zvanični nosilac vlasništva”. Riječ titula je latinskog porijekla i znači „počasno zvanje koje pripada nekome po njegovom staležu ili stečeno zvanje”.[2]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

U većini parlamentarnih demokratija današnjice, šef države je ili evoluirao u, ili je nastao kao, položaj titularnog rukovodstva. U prvom slučaju, lider često može imati značajna ovlašćenja navedena u ustavu države, ali više nije u mogućnosti da ih koristi zbog istorijskih promjena u zemlji. U drugom slučaju, često se u dokumentu jasno navodi da lider treba da bude bez moći. Šefovi države koji zauzimaju položaje titularnog rukovodstva obično se smatraju simbolima naroda koje „predvode”.

Primjer[uredi | uredi izvor]

  • Car Šova od Japana ostao je kao titularni vladar nakon japanske kapitulacije u Drugom svjetskom ratu.[3]
  • Predsjednici Izraela i Irske imaju uglavnom ceremonijalne dužnosti i smatraju se titularnim liderima.

Ne miješati sa eponimom[uredi | uredi izvor]

Obično dolazi do miješanja sa riječi i konceptom eponima. To znači da institucija, objekat, lokacija, artefakt itd. preuzima ime ili titulu od određene osobe. Na primjer, Simon Bolivar nije titularni vladar Bolivarske Republike Venecuele, nego njen eponim.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Definition of TITULAR”. www.merriam-webster.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 21. 12. 2021. 
  2. ^ Vujanić, Milica, ur. (2007). Rečnik srpskoga jezika (na jeziku: srpski). Matica srpska. str. 1296. ISBN 978-86-7946-004-2. Pristupljeno 21. 12. 2021. 
  3. ^ „Michinomiya Hirohito | eHISTORY”. ehistory.osu.edu (na jeziku: engleski). Pristupljeno 21. 12. 2021.