Pređi na sadržaj

Totalni fudbal

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Totalni fudbal (hol. totaalvoetbal) je taktički sistem u fudbalu u kojem bilo koji spoljni igrač može da preuzme ulogu bilo kog drugog igrača u timu. Igrača koji se pomeri sa svoje pozicije zamenjuje drugi iz njegovog tima, čime se zadržava planirana organizaciona struktura tima. U ovom fluidnom sistemu, nijedan igrač na terenu nije fiksiran u unapred određenoj ulozi, svako može sukcesivno da igra kao napadač, vezni i defanzivac. Jedini igrač koji mora ostati na određenoj poziciji je golman.

Taktički uspeh Totalnog futbala u velikoj meri zavisi od prilagodljivosti svakog fudbalera u timu, posebno od sposobnosti da brzo menja pozicije u zavisnosti od situacije na terenu. Teorija zahteva da igrači budu komforni u više pozicija, dakle, zahteva inteligentne i tehnički raznovrsne igrače.

Menadžer Rinus Mihels je generalno zaslužan za uvođenje ovog sistema tokom 1970-ih,[1] u holandskom klubu Ajaks i fudbalskoj reprezentaciji Holandije.[2] Međutim, neki autori ukazuju na Zlatni tim Mađarske iz 1950-ih koji su igrali u sličnom stilu kao što se igra Total futbal.[3][4]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Pre-1970.[uredi | uredi izvor]

Zlatni tim Mađara iz 1950−ih (levo), Vundertim Austrije u akciji iz 1930−ih (desno)

Prve temelje za ono što je kasnije postalo poznato kao Totalni fudbal postavio je Hugo Majzl sa svojim „Vundertimom”. Majslova fudbalska reprezentacija Austrije postala je verovatno prva ekipa koja je igrala Totalni fudbal.[3][5][6] Majslov uticaj segao je van granica Austrije, pošto je dve decenije kasnije reprezentacija Mađarske (poznata i kao „Zlatni tim“) igrala sličan stil fudbala pod vođstvom trenera Gustava Šebeša.

Drugi tim koji je igrao sličan stil kao Austrijanci, bio je Torino („Grande Torino“ kako se tim zvao) 1940-ih.[7] Između 1941. i 1947. godine, argentinski klub River Plejt formirao je izuzetan tim, poznat kao „La Makina“ (Mašina),[8] čiji je napad koji su formirali Karlos Munjoz, Hoze Manuel Moreno, Adolfo Pedernera, Anhel Labruna i Feliks Lustau usavršio „stil lažne devetke”[9][10] i stalna promena pozicija napada. La Makina je osvojila nekoliko argentinskih i međunarodnih titula.

Kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih, Barnli je igrao obnovljeni sistem engleskog fudbala „gde je svaki igrač mogao da igra na svakoj poziciji“ pod menadžerom Harijem Potsom.[11] Ovaj totalni fudbalski sistem doveo je klub do titule prve lige u sezoni 1959/60. i osvojio mnoge pohvale, uključujući divljenje najboljeg strelca engleske prve lige svih vremena Džimija Grivsa.[12]] Još jedan pionir bio je Vik Bakingem, menadžer Vest Bromvič albiona, Ajaksa i Barselone 1950-ih i 1960-ih, pošto je fudbalsko obrazovanje koje je uspostavio pomoglo progresivnoj prirodi fudbalskog tipa Rinusa Mihelsa i kasnije Johana Krojfa, igrača koji je predstavljen u prvi tim Ajaksa upravo od Bakingema.[13]

Totalvoetbal škole[uredi | uredi izvor]

Dva holandska eksponenta totalnog fudbala ranih 1970-ih, sa Johanom Krojfom koji je bio ključni igrač za oba tima: AFK Ajaks slavi pobedu u Interkontinentalnom kupu 1972. (levo), reprezentacija Holandije pre utakmice sa Nemačkom na Svetskom prvenstvu 1974. (desno)

Rinus Mihels, koji je igrao pod Rejnoldsom, kasnije je postao menadžer Ajaksa 1965. godine. Mihels je razvio taktiku Totalnog fudbala posle 1970. godine, što je najvažnije uvođenjem napadača Johana Krojfa, možda najpoznatijeg eksponenta sistema.[14] Iako je Krojf bio postavljen kao centarfor, Mihels je ohrabrivao Krojfa da se slobodno kreće po terenu, koristeći tehničke sposobnosti i inteligenciju da iskoristi slabosti u opoziciji i stvori šanse. Krojfovi saigrači su takođe radili na tome da se prilagode u skladu sa tim, redovno menjajući pozicije kako bi osigurali da taktičke uloge u timu budu dosledno popunjene.[15] Austrijski trener Ernst Hapel preradio je teoriju kako bi uveo snagu, ohrabrujući svoje igrače da igraju čvršće tokom njegovih perioda u ADO Den Hagu i Fejenordu. Hapel je takođe doveo reprezentaciju Holandije do vicešampiona na Svetskom prvenstvu 1978.

Glavna komponenta je bila upotreba prostora, sa potrebom da se dosledno kreira prostor koji je centralan za koncept Totalnog fudbala. Bivši defanzivac Ajaksa Bari Hulšof opisao je to kao „[stvar] o kojoj smo sve vreme razgovarali. Krojf je uvek pričao o tome gde da trči i gde da stoji, a kada da se ne kreće“.[16] On je dalje elaborirao da je promena položaja bila moguća samo zbog odgovarajuće prostorne svesti.[17] On je takođe opisao da je Totalni Fudbal proaktivan, kao i da je istakao upotrebu presinga, koji bi se koristio da se povrati lopta ili stavi protivnik pod pojačan pritisak.[18] Mihels i Krojf su postigli neviđeni uspeh sa sistemom, osvojivši osam titula Eredivizije, tri evropska kupa i jedan Interkontinentalni kup.[19] Oštar uspon Totalnog fudbala i njegove napadačke sposobnosti takođe su bili povezani sa „smrtom Katenača“, italijanskog sistema koji se u velikoj meri oslanjao na odbranu koju je promovisao Helenija Erere sa Internacionalom tokom 1960-ih.[20]

Totalni fudbalski sistem je bio sklon porazu, što se posebno dogodilo u finalu Svetskog prvenstva u fudbalu 1974. u kojem su učestvovale Holandija i Zapadna Nemačka.[21] Mihels i Krojf su videli da je njihova sposobnost da uvedu plejmejking ugušena u drugom delu meča efektnim udarcem Bertija Fogtsa. Ovo je omogućilo Francu Bekenbaueru, Uliju Henesu i Volfgangu Overatu da steknu uporište u sredini terena, i to je omogućilo Zapadnoj Nemačkoj da pobedi sa 2 : 1.[22]

Moderna era[uredi | uredi izvor]

Nadovezujući se na temelje Totalnog fudbala, novi taktički sistem je razvijen u FK Barseloni (naročito pod menadžerom Josepom Gvardiolom) i reprezentaciji Španije tokom kasnih 2000-ih i početkom 2010-ih. Ovo je postalo poznato kao „Igra pozicija” ili Tiki-taka.[23]

Komentar[uredi | uredi izvor]

Jedini autentični predstavnici Totalnog fudbala su bile reprezentacije Austrije (Vundertim), Mađarske (Zlatni tim) i Holandije (Krojf) i to sve u razmaku od 20. godina. Zajedničko im je da iako su igrali najbolji i najlepši fudbal svog vremena nikada nisu uspeli da osvoji titule Svetskog šampiona iako su stizale do finala (Mađarska i Holandija po 2 puta) a Austrija do polufinala. Sa druge strane jedini fudbalski klub koji je revolucinirao Totalni fudbal je Ajaks, on je osvojio dvanaest vrhunskih klupskih titula.

Treneri koji mogu da se pohvale da su uveli ovaj sistem u fudbal su, opet po 20. godina razlike, Hugo Majzl, Gustav Šebeš i Rinus Mihels.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Godsell, Andrew (2012). Planet Football. Lulu.com. str. 40. ISBN 978-1471616044. 
  2. ^ Augustyn, Adam. „Rinus Michels”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
  3. ^ a b Ulrich; Simpson, Paul (2013). Who Invented the Stepover?. Profile Books. str. 44. ISBN 978-1847658425. „Poput Mihelsa, bio je inspirisan slobodnim stilom velike mađarske strane Gustava Šebeša, osvetljen talentima Ferenca Puškaša, Nadora Hidegkutija, Zoltana Cibora i Jožefa Božika. Ali čak ni Šebeš nije izmislio Totalni fudbal. Tridesetih godina 20. veka, austrijski „Vunderteam”, pod Hugom Majslom, igrao je sa takvom improvizatorskom genijalnošću da su protivnici bili zapanjeni. 
  4. ^ McDougall, Alan (2020). Contested Fields: A Global History of Modern Football. University of Toronto Press. str. 113. ISBN 978-1487594565. 
  5. ^ Hughes, Rob (13. 6. 2010). „The Dutch Look Great Again. Oh, No.”. The New York Times. Arhivirano iz originala 16. 6. 2010. g. Pristupljeno 7. 8. 2023. 
  6. ^ Gordos, Phil (16. 6. 2008). „When Austria were good at football”. BBC Sport. Pristupljeno 17. 5. 2020. 
  7. ^ Whelan, Padraig (4. 5. 2015). „Great Calcio Sides: Il Grande Torino”. Forza Italian Football. Pristupljeno 17. 5. 2020. 
  8. ^ „What if River Plate's La Máquina, Il Grande Torino had played one another?”. si.com. 27. 4. 2015. 
  9. ^ Wilson, Jonathan (27. 10. 2009). „The Question: Why are teams so tentative about false nines? - Jonathan Wilson”. The Guardian. 
  10. ^ „Pedernera, the twinkle-toed engine driver”. FIFA.com. 12. 5. 2015. Arhivirano iz originala 5. 9. 2015. g. 
  11. ^ Quelch, Tim (2015). Never Had it So Good: Burnley's Incredible 1959/60 League Title Triumph. Durrington: Pitch Publishing. str. 200—201. ISBN 9781909626546. 
  12. ^ Quelch 2015, str. 11
  13. ^ Townsend, Jon (28. 1. 2016). „Rinus Michels and the Total Football rebellion”. These Football Times. Pristupljeno 17. 9. 2019. 
  14. ^ „Classic Coach: Rinus Michels”. Classic Football. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala 4. 3. 2008. g. Pristupljeno 13. 6. 2008. 
  15. ^ 'FIFA Classic Player: The Netherlands' Grand Master. FIFA.com. Retrieved 14 July 2014
  16. ^ „Johan Cruyff: The Total Footballer”. Sport Academy. British Broadcasting Corporation. 10. 12. 2003. Pristupljeno 13. 6. 2008. 
  17. ^ „Ground Breaking Team: Ajax 1973”. Football Culture. The British Council in Japan. Arhivirano iz originala 17. 12. 2007. g. Pristupljeno 13. 6. 2008. 
  18. ^ Wilson, Jonathan (11. 7. 2010). „World Cup 2010: Dutch were pioneers of Total Football, but after exporting it to Spain must now stop opponents at their own game”. The Scotsman. Pristupljeno 24. 7. 2010. 
  19. ^ „We are the champions”. FIFA.com. 11. 12. 2005. Arhivirano iz originala 8. 12. 2015. g. Pristupljeno 24. 3. 2016. 
  20. ^ „Season 1971-72”. European Cup History. Pristupljeno 13. 6. 2008. 
  21. ^ „1974 FIFA World Cup Germany: Dutch take plaudits but Germany take the prize”. Previous FIFA World Cups. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala 11. 9. 2007. g. Pristupljeno 13. 6. 2008. 
  22. ^ „World Cup Final, 1974: West Germany vs. The Netherlands”. The Making of a World Cup Legend. Deutsche Welle. Pristupljeno 13. 6. 2008. 
  23. ^ Martínez, Roberto (11. 7. 2010). „World Cup final: Johan Cruyff sowed seeds for revolution in Spain's fortunes”. Telegraph.co.uk. Arhivirano iz originala 13. 7. 2010. g. Pristupljeno 13. 7. 2010. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]