Pređi na sadržaj

Urinokultura

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mokraća zasejana na specijalnim podlogama, tokom izvođenja testa.

Urinokultura je laboratorijski test koji se koristi za proveru prisutnosti bakterija ili drugih klica u uzorku mokraće, kod sumnje na infekciju mokraćnih puteva kod odraslih i dece.[1][2]

Indikacije[uredi | uredi izvor]

Najčešći razlozi zbog kojih se traži urinokultura su znaci i simptomi infekcije mokraćnih puteva, koji uključuju:[3]

  • Snažan, čest nagon za mokrenjem, čak i nakon mokrenja ​​i kada osoba ima malo mokraće.
  • Bol i/ili osećaj pečenja tokom mokrenja
  • Zamućen izgled mokraće.
  • Jak i neprijatan miris mokraće
  • Bol u krstima

Pored toga, urinokultura se koristi za skrining trudnica na asimptomatsku bakteriuriju, stanja u kojem su prisutne značajna količine bakterija u mokraći, ali ne izazivaju simptome. Oko 2% do 10% trudnica na globalnom nivou ima asimptomatsku bakteriuriju, koje može dovesti do ozbiljnije infekcije bubrega, kao i povećanog rizika od prevremenog porođaja i niske porođajne težine fetusa.[3]

Izvođenje testa[uredi | uredi izvor]

Uzorkovanje mokraće slobodnim mlazom[uredi | uredi izvor]

Test treba izvoditi u higijenskim ulovima i zato pre njegovog izvođenja pacijent bi trebalo da mlakom vodom i sapunom opere ruke, a zatim i genitalnu oblast pre sakupljanja mokraće. Mlaz vode pri ispiranjz uvek treba usmeravati da ide od prednje ka leđnoj strani tela. Nakon pranja kožu treba posušiti čistim peškirom ili papirnim ubrusom, bez mazanja bilo kakvih krema ili losiona. Ovo smanjuje mogućnost naknadne kontaminacije uzetog uzorka mokraće bakterijama i ćelijama iz okolne kože. Ovo je naročito važno kod žena.[4] Kod dečaka treba voditi računa o da se prvo zavrne kožice prepucija, a zatim opere područje oko mokračne cevi.[4]

Sakupljanje mokraće počinje tako što ispitanik prvo izmokri prvi mlaz mokraće u toalet, kako bi se isprale bakterije sa kože a zati se srednji mlaz mokraće, sa bakterijskom florom mokraćne cevi, sakuplja u sterilnoj posudu za sakupljanje mokraće, otprilike do jedne trećine njene zapremine.[4]

Ne dozvolite da unutrašnjost posude dođe u kontakt sa kožom i ne sakupljati mokraću iz toaleta (ili iz bilo koje druge posude), već samo u za tu namenu priptremljeni posudu koja je dezinfekovan i pripremljen posebno za uzorkovanje mokraće.[3]

Kad god je moguće, uzorak mokraće treba dati ujutru, jer je poželjno da tokom noći pacijent ne mokri pre davanja uzorka.

Ostali načini uzorkovanja mokraće[uredi | uredi izvor]

Uzorak mokraće može da sakuplja u ambulantnim ili kućnim uslovima.[5]

Uzorak mokraće se takođe može uzeti umetanjem tanke gumene cevi (katetera) kroz uretru u mokraćnu bešiku, od strane zdravstvenih radnika u ambulantnim ili bolničkim uslovima.

Retko, medicinsko osoblje može da uzme uzorak mokraće iz mokraćne bešike direktnim ubacivanjem igle kroz kožu donjeg trbuha direktno u mokraćnu bešiku.

Za ispitivanje prisustva hlamidije, mikoplazme ili ureaplazme u mokraći potrebno je dati prvi mlaz (prvu jutarnju mokraću) koji obično sakuplja epitelne ćelije iz mokračne cevi u kojoj se ovi mikroorganizmi nalaze. Ovo se prvenstveno odnosi na muškarce, jer se ženama uzimaju brisevi grlića materice da bi se izolovali ovi mikroorganizmi.[4]

U slučaju sumnje na zapaljenje uretre (uretritis), bilo da je uzrokovano bakterijom, hlamidijom, mikoplazmom ili ureaplazmom, uzima se bris mokraćne cevi ujutru pre mokrenja, a ako to nije moguće, onda u bilo koje vreme tokom dana. , ali tako da između poslednjeg mokrenja i uzimanja uzorka prođe najmanje dva sata.[4]

Očitavanje rezultata[uredi | uredi izvor]

Mokraća se nosi u mikrobiološku laboratoriju kako bi se zasejavanjem mokraće na specijalne podloge utvrdilo da li je mokraća inficirana, i ako jeste koje bakterije ili kvasci su prisutni u urinolulturi.

Očitavanje rezultata obavlja se u periodu od 24 do 48 sati.

Ako u urinokuklturi nema patogenih klica, nalaz kultura je „negativan“. Međutim ako simptomi bolesti i dalje traju a test je negativan, urinokultura se može ponoviti na drugom uzorku kako bi se utvrdilo prisustvo bakterija na nižem broju kolonija ili drugih mikroorganizama koji mogu izazvati simptome.[3]

Ako postoje patogene klice ili kvasci koje rastu u mokraćnim putevima, nalaz urinokultura je „pozitivan“. U pozotivnom nalazu navodi se i vrsta patogena koje je izolovana iz urinokulture.[3]

Ako je urinokultura pozitivna, može se uraditi test osetljivosti kako bi se utvrdilo koji antibiotici će inhibirati rast mikroba koji izaziva infekciju. Rezultati će pomoći lekaru da odredi koje lekovi će verovatno biti najefikasniji u lečenju otkrivene infekcije.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Cooper KL, Badalato GM, Rutman MP. Infections of the urinary tract. In: Partin AW, Dmochowski RR, Kavoussi LR, Peters CA, eds. Campbell-Walsh-Wein Urology. 12th ed. Philadelphia, PA: Elsevier; 2021:chap 55.
  2. ^ Nicolle LE, Drekonja D. Approach to the patient with urinary tract infections. In: Goldman L, Schafer AI, eds. Goldman-Cecil Medicine. 26th ed. Philadelphia, PA: Elsevier; 2020:chap 268.
  3. ^ a b v g d „Urine Culture Test”. Testing.com (na jeziku: engleski). 2021-04-20. Pristupljeno 2023-02-21. 
  4. ^ a b v g d „Institut za javno zdravlje Crne Gore - IJZCG”. Institut za javno zdravlje Crne Gore. Pristupljeno 2023-02-21. 
  5. ^ Contributors, WebMD Editorial. „What You Need to Know About Urine Cultures”. WebMD (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-02-21. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).